Piše: Snježana Mulić-Softić

Dajana Radeljić, 15-godišnjakinja iz Kiseljaka kod Sarajeva, kaže, prvi put se zaljubila prije deset godina, i to u - mažoret ples.

"Čim sam prvi put vidjela mažoretkinje kako koračaju vrteći štapove, u lijepim uniformama i čizmicama, ja sam se zaljubila - bila je to ljubav na prvi pogled", govori Dajana, odjevena u uniformu svog mažoret kluba - ljubičasto-bijeli sako, mini suknju i bijele čizmice.

Prisjeća se kako je prve pokrete načinila sama, i to s oklagijom.

"Oklagija mi je bila štap i, sve dok me mama nije upisala na mažoret ples, nisam prestala izvoditi ludorije po kući. Izluđivala sam je, a i puno sam stvari polomila po kući. Mislim da joj je poslije bilo drago, ne samo zato što sam ubrzo ušla u natjecateljsku formaciju i što ne provodim puno vremena na ulici, već i zato što ne lomim više stvari", priča kroz smijeh dok se jednom rukom poigrava mažoretskim štapom.

Iznenađujuće je koliko je taj lijepi tanki štap, ustvari - težak.

"Da, on ima u sebi tegove i mora imati određenu težinu i biti aerodinamičan, kako bi, kada ga mažoretkinja baci, mogao praviti pravilne putanje i ne bi odletio negdje ustranu", objašnjava Valentina Vidović, 28-godišnja trenerica Kiseljačkih mažoretkinja.

Valentina, nastavnica informatike u kiseljačkoj osnovnoj školi, i sama je devet godina bila mažoretkinja. Danas je ona jedna od sedam trenera mažoret plesa, koliko ih ukupno ima u općini Kiseljak.

Rukometašice dale ideju za mažoretkinje

Pitamo je otkud mažoret ples, ne samo u Kiseljaku, nego inače u Bosni i Hercegovini, gdje se nikad ranije nije vježbao, a rijetki bh. građani su samo ponekad, prije rata, na Dan mimoze, u Sarajevu mogli vidjeti mažoretkinje, koje su dolazile iz Herceg Novog.

Kaže da je 2000 godine kiseljački ženski Rukometni klub igrao utakmicu u Mostaru, gdje su vidjeli mažoretkinje, a onda su predložile da se mažoret klub osnuje i u Kiseljaku.

"Na početku su se ovdje učili samo osnovni elementi mažoret plesa, a vodila ga je nastavnica glazbe Ružica Meić. Više je to bila obična koračnica, a sada radimo puno složenije pokrete i imamo četiri formacije - dječiji sastav, koji zovemo Mrvice, kadetkinje, juniorke i seniorke", objašnjava Valentina.

Iva Kvasina počela je trenirati sa osam godina. Sada joj je 14 i pleše u formaciji juniorki. Kaže da je mažoret ples nije privlačio, ali ju je natjerala starija sestra.

"Sestra me ucjenjivala, govorila je da će me reći mami za ovo ili ono ako ne pođem s njom na trening, i tako sam nerado krenula, a sada ne mogu bez njega", priča, a njena trenerica dodaje kako je, uprkos prvobitnoj nezainteresiranosti, Iva vrlo brzo ušla u takmičarski tim i već ima zlatnu medalju, osvojenu na ovogodišnjem državnom prvenstvu.

Iva je potom "nagovorila" i svoju, godinu dana stariju, drugaricu - Irenu Šain, i sada obje uživaju u ovom sportu, koji, kako kažu, ujedinjuje i balet, i ples, i gimnastiku.

"Volimo biti mažoretkinje, iako je nekad prenaporno. Kada se spremamo za takmičenja, znamo imati i četverosatne dnevne treninge. Bude tu svašta - nekad smo, zbog novih pokreta, dezorijentirane, jer se moramo okrenuti i po dva-tri puta i uhvatiti štap. Nekome ko gleda sa strane, to izgleda jednostavno, ali u biti, nije nimalo lako. Onda bude modrica od štapa, dok ga hvatamo", priča Irena, a njene prijateljice nagovaraju Dajanu da ispriča i epizodu kada je pred državno takmičenje došla u pidžami na trening.

"Trening je počinjao u 7:00 sati ujutro, a još je bila subota. Jedva sam ustala i otrčala sam u pidžami. Doduše, bio je to samo gornji dio, ali dovoljno da me i danas zbog toga zafrkavaju", dodaje Dajana.

Pitamo ih šta je neophodno da neka djevojčica postane mažoretkinja i sve uglas kažu: prvo - osjećaj za ritam, pa orijentacija u prostoru, onda sve ostalo - fizička spremnost, elastičnost, disciplina...

Kape iz Srbije, štapovi iz Hrvatske, čizme iz BiH

Jedna od osoba koja za Kiseljačke mažoretkinje smišlja nove pokrete i elemente je 15-godišnja Maris Gardavski. Maris, koja je i sama mažoretkinja u seniorskoj ekipi, kaže da ideje za nove elemente dobija spontano.

"Nekad mi neki pokret naumpadne dok se odmaram, nekad dok slušam glazbu, a najčešće na nastavi, i to baš na predmetima koji nemaju veze ni s glazbom, ni s plesom."

Objašnjavaju kako je mažoretkinja na "pravom putu" ako savlada pokrete: "tupi štap" - sami pokreti tijelom koji mogu biti i bez štapa; "kuhanje" - pokret sličan okretanju kutljače u šerpi; "osmica" - okomito uvrtanje štapa u obliku broja osam; "sunce" - rotiranje štapa ispred tijela i prebacivanje iz jedne ruke u drugu, "zvijezda" - kombinacija "osmice" i "kuhanja", s okretanjem štapa prema tijelu i od tijela; "rol" - rotacija štapa oko ruke, noge, struka, laktova i vrata.

Kiseljačke mažoretkinje najviše prakticiraju ples sa štapom, a ponekad i s pomponima (rekvizit s plastičnim raznobojnim trakicama), ali ih izbjegavaju, jer su teške i ruke od njih jako bole.

Kažu kako, ustvari, najviše same doprinose svojim plesnim kvalitetima i izgledu. Tako Ivina sestra dizajnira uniforme, a njena mama ih šije. Ipak, one ne mogu u Kiseljaku, pa čak ni u Bosni i Hercegovini, upotpuniti svoju opremu.

"Jednostavno zato što u Bosni i Hercegovini nitko ne proizvodi mažoretske kape, pa smo ih naručili iz Srbije. Štapovi se, također, ne proizvode ovdje. Kupujemo ih u Hrvatskoj, koja ih inače proizvodi za čitavu Europu, a jedino smo čizme, koje su specijalno urađene i moraju biti prilagodljive pokretima, uspjele napraviti u Sarajevu. Ustvari, mi smo nagovorili obućare iz Fafsladera da nam počnu praviti čizme i - evo ih. Doduše, nisu ni jeftine - jedan par je 100 [konvertabilnih] maraka [50 eura]", priča Valentina.

Treniranje, kaže ona, nije nimalo jednostavno: "Lako je istrenirati mažoretkinju po mažoretkinju, ali je jako teško onda sve njih uklopiti u jednu točku, sinkronizirati, dovesti u red..."

Kiseljačke mažoretkinje su, kažu, postale novi zaštitni znak tog gradića, ranije poznatog isključivo po prirodnoj mineralnoj vodi i pogačama s kajmakom.

"Mi smo sada postale brend. Ljudi vole našu glazbu, lijepu uniformu, pokrete... Često nas zovu da im uljepšamo svečanosti, nekad i samo da stojimo u špaliru prilikom dolaska nekih poznatih ličnosti."

Tako ih je, kažu, jednom pozvala Ambasada Egipta u Bosni i Hercegovini, pa su plesale u Sarajevu, nastupale su na Sarajevo Film Festivalu, Sarajevskoj zimi, Kid’s festivalu...

Čista ljubav

Ipak im je, kažu, u sjećanju najviše ostao nastup na manifestaciji Lepenička jesen, kada su domaćini insistirali da one nastupe, iako su im pokušavale objasniti da je bina za njih premala i da mažoretkinje moraju imati posebno propisan prostor.

"Prije nas su bila folklorna društva i pjevači, pa je sa stropa visilo sedam-osam mikrofona, a iza su bili postavljeni reklamni panoi. Kada su djevojke počele bacati štapove i izvoditi pokrete, bukvalno su demolirale pozornicu. Padao je mikrofon po mikrofon. Mislim da su svi jedva čekali da završimo", prisjeća se Valentina.

Svaka mažoretkinja, kažu, osim što sanja da uđe u natjecateljski tim, najviše voli odlaske na takmičenja i putovanja koja ona sa sobom nose, a već su nastupale u Makedoniji, Češkoj, Rumuniji, Hrvatskoj... Putovanja im plaća klub od članarina, a sve ostale troškove snose roditelji.

"Ovo je skup sport. Ne samo da nam treba novac za uniforme, šminku, rekvizite... nego i za zakup dvorana u kojima vježbamo", kaže Valentina, ali dodaje da imaju nesebičnu pomoć od načelnika općine Kiseljak, Ministarstva obrazovanja i kulture Srednjebosanskog kantona, Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, a pomaže im i vojska, tako što im ustupa sale za vježbanje.

"Ovo što mi radimo - to je čista ljubav", kažu Kiseljačke mažoretkinje, a tu ljubav dokazuju i tako što svake godine svoj gradić počaste "koncertom", na kojem nastupaju sve ekipe sa svojim najboljim izvedbama.

U Kiseljaku se mažoret plesom danas bavi 120 djevojčica i djevojaka, dok ih u čitavoj Bosni i Hercegovini ima skoro 1.000. Mažoretkinje imaju Široki Brijeg, Mostar, Grude, Tomislavgrad, Livno, Uskoplje/Gornji Vakuf, Glamoč, Novi Travnik, Tuzla, Kiseljak, Žepče, Prozor i Banja Luka, a do prije nekoliko godina imalo je i Sarajevo.

Osim u Bosni i Hercegovini, mažoretkinje su popularne i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Slovačkoj, Italiji, Irskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Poljskoj, Rumuniji, Ukrajini, Bugarskoj, Litvi, Rusiji, Njemačkoj i Luksemburgu.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Bosanskohercegovački akademik, dr. Esad Duraković odnedavno je član Kraljevske akademije Jordana. Godinama prije toga postao je dopisni član Arapske akademije nauka u Damasku i Kairu.

Profesor arapske književnosti i filologije, Duraković je predavač na više na više univerziteta u regiji, prevodilac s arapskog jezika jednog od najznačajnijih djela svjetske književnosti Hiljadu i jedna noć, dobitnik UNESCO-ove nagrade Sharjah Prize for Arab Culture 2003...

Za Al Jazeeru dr. Duraković govori o eurointegracijama balkanskih zemalja, selefističkom pokretu, političkim prilikama u BiH i regiji, Dejtonskom ustavu, paradžematima, ISIL-u, predsjedničkim izborima u SAD-u...

• Gospodine Durakoviću, sve češće se čuju prigovori da EU potkopava i slabi samu sebe, zato što pokušava integrirati države koje nisu spremne za evropske integracije, te da ti pokušaji predstavljaju ozbiljan izazov za njenu sigurnost. Pri tom se uglavnom misli na zemlje iz balkanske regije. Da li su Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH spremne da postanu članice EU-a?

- Zemlje koje spominjete, a koje su iz naše regije, nisu manje spremne za ulazak u EU nego što su to bile neke druge zemlje svojevremeno, kao što je Bugarska. EU je propustila priliku da uključi te zemlje, pa i BiH, koju je svakako trebala i mogla prigrliti, ali je sada mnogo složenija međunarodna konstelacija snaga. Istovremeno, nemamo dovoljno razloga ni argumenata, nažalost, da vjerujemo u budućnost EU jer se ona zaista urušava zbog mnoštva razloga i na više načina.

Evropa je izdala vlastite principe Unije: ona se dramatično dehumanizira i desolidarizira, ali se zato vrlo snažno birokratizirala. Evropa nema danas vizionarskih političara. Ona se u međunarodnim odnosima postavlja kao pokorni sluga Amerike, čak na vlastitu štetu, a Amerikom vladaju nezasite korporacije, itd. Ukratko, Evropa se sve više bavi sama sobom, jer u njoj jačaju centrifugalne sile i razdiru je problemi koje je znatnim dijelom sama kreirala pa im i dalje prilazi na neadekvatan način, tako da će biti sve manje prilike da se bavi uključivanjem preostalih država Balkana. Moram reći, sa žaljenjem, da se u ovim sudbonosnim godinama Evropa ne može ponositi sobom, niti se mi možemo ponositi svojom Evropom.

Ustav BiH - majka svih pitanja

• U zadnje vrijeme sa raznih strana dolaze pozivi da se BiH dodjeli prioritetni status u pogledu procesa integracija kako bi se on ubrzao. Može li BiH nastaviti put ka eurointegracijama bez mijenjanja postojećeg Ustava?

- Da, i kao što rekoh – Evropa je morala dati BiH povlašteni status u pogledu njene integracije u EU, ali je ona radila suprotno. Upravo BiH je jedan od najvažnijih pokazatelja kako evropski političari nisu imali niti imaju političku viziju. Najprije su imali potpuno pogrešan stav prema ratu u BiH, a pogrešan stav imaju i danas. Evropa je morala prepoznati u BiH dragocjenu ideju, nukleus multikulturalnosti na kojoj Evropa treba da počiva kao na vlastitoj temeljnoj ideji. Tu je, između ostaloga, Evropa izdala bazičnu ideju na kojoj bi trebalo da počiva kao politička (multikulturalna) unija. Međutim, i danas njene birokrate istrajavaju na procedurama u vezi sa BiH, uporno tvrdeći da sami moramo sve uraditi, a konstruirani smo u Daytonu tako da je nemoguć dogovor političkih protagonista u BiH.

Pitanje ustava u BiH je  „majka svih pitanja“,  to dugo već govorim.  Uostalom, paradoks je u tome što BiH čak i nema Ustav nego funkcionira na temelju mirovnog sporazuma. Evropa ne vidi da je to paradoks koji su mogli poodavno riješiti raznim vrstama pritisaka, da su htjeli, odnosno da su shvatili fundamentalnu važnost te političke i pravne činjenice.

• Šta je po Vama najveći politički problem u BiH? Ima li rješenja za njenu kontinuiranu političku krizu?

- Pitanje zahtijeva vrlo složeno obrazlaganje. U najkraćem, Deytonski mirovni sporazum je samo zaustavio rat, tačnije – on je zamrznuo stanje zatečeno u ratu u tome trenutku. To znači da su svih ovih godina poslije Daytona nastavljeni napori u BiH da se mirnodopskim političkim sredstvima ostvare već postavljeni ratni ciljevi. Apsurd je potpun: na masovnim grobnicama je tim Sporazumom utemeljen jedan entitet, a dvije susjedne zemlje koje su izvršile agresiju na BiH potpisale su „mirovni sporazum“, pa se one i danas predstavljaju garantima takvog mirovnog sporazuma od koga faktički ne odstupaju, jer ga smatraju najboljim sa stanovišta svojih (agresijskih) interesa. To je zaista čudovišno, jer se agresori, u biti, nisu odrekli svojih ciljeva. Umjesto da to međunarodna zajednica shvati te da svim snagama krene ka donošenju valjanog Ustava u BiH, oni nas uporno i stupidno uvjeravaju kako moramo sami sve uraditi a oni će to gledati sa strane i pomoći će nam, navodno... Amerika jest učinila veliku stvar zaustavljanjem rata u BiH, ali je ostavila nedovršen posao.

• Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, bar retorički, ne odustaje od secesionističkih planova.  Mislite li da će međunarodna zajednica uraditi ono što i jeste njena odgovornost, a to je da osigura “bezbjednu atmosferu” u BiH, na osnovu Annexa 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je potvrdilo i Vijeće sigurnosti UN-a?

- Uvijek se vraćamo na isti izvor problema. Međunarodna zajednica (Vijeće za implementaciju mira, odnosno Savjet bezbjednosti) ne izvršava ono za šta su odgovorni, jer su zaista dužni, odgovorni su za to da naprave važan i odlučan korak nakon Daytona, ali to oni ne čine. Osim toga, znajte da Dodik ne verbalizira secesionizam: on vrlo dugo već opstruira napredak BiH, sabotira minimum njenih integrativnih procesa da bi mogla funkcionirati koliko-toliko. Dodik čeka svoju priliku, uživajući podršku Srbije kao navodnog garanta Mirovnog sporazuma a koju svih ovih godina vode protagonisti srbijanske agresije na BiH. Zamislite da li je moguće bilo gdje u svijetu da predsjednik jednog entiteta, vitalnog dijela države, javno govori i faktički opstruira, da razara vlastitu državu (koju stalno i enormno potkrada) i da o tome šute svi – i Vijeće za implementaciju mira, i Savjet bezbjednosti... Niko ne preduzima ništa. Naprotiv, nedavno takvom destruktivcu na noge ide najviši predstavnik Evrope u BiH na privatnu proslavu Đurđevdana. Šta to poručuje Evropa time?!

ISIL - konstrukt Zapada i cionizma

• Vaša nova knjiga nosi naslov Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama. Šta je po Vama pogubnije po muslimane - kriva interpretacija islama među samim muslimanima ili demonizacija islama koja dolazi od onih izvan islama?

- Te dvije stvari su u neraskidivoj sprezi; one se ne isključuju, naprotiv. U knjizi analiziram uzroke današnjih užasnih međumuslimanskih ratova, dokazujući kako veliku odgovornost za tragično stanje toga svijeta snosi i njegova ulema zbog krivog shvaćanja islama. Oni su islam zatočili u vremenu, učinili su ga retrogradnim, anahronim iako je Tekst islama suštinski i imperativno kontekstualizirajući i kosmopolitski. On se mora reinterpretirati u modernom dobu. No, ta konzervativna ulema je vrlo utjecajna, a neke moćne zemlje Zapada podstiču upravo njihovo retrogradno shvaćanje islama i time ih uvode u dramatičan međumuslimanski konflikt. Istovremeno, time se postiže cilj nekih moćnih krugova na Zapadu, a to je satanizacija islama, odnosno muslimana. Trebalo bi pročitati tu knjižicu pa vidjeti moju argumentaciju o tome zašto smatram, recimo, da se tzv. islamska država bori protiv islama, a ne za njega, i kakva je uloga Zapada u tome.

• Islamska zajednica u BiH je nedavno krenula u obračunavanje sa tzv. paradžematima. Da li su i zbog čega oni opasnost za bh. društvo i opravdavate li način na koji je IZ postupila prema njima?

- Ne bih to nazvao obračunom IZ sa paradžematima; prejaka je ta riječ.  IZ je markirala te džemate i odredila svoj negativan stav prema njima, a to znači da se očekuje da druge strukture države djeluju na drugim instancama i drugim metodama. Svaki paralelni „sistem“ prijetnja je onom drugom, odnosno „prvom“ sistemu. IZ BiH je to prepoznala, nakon dugo vremena, i njeno javno, institucijsko određenje prema paradžematima jasno znači da ih identificira kao parasistem, odnosno kao potencijalnu prijetnju sistemu kao takvom. Poseban problem je to što su konfliktno selefijski nazori prisutni ne samo u paradžematima nego su poduboko prodrli i u neke važne institucije IZ. Šta s tim učiniti?!

No, BiH je izložena pravoj invaziji i drugih problema. U paradžematima su selefijske zajednice, ali u BiH djeluju, itekako, i druge muslimanske zajednice utemeljene na međusobno konfliktnim muslimanskim „sektama“. Zatim, svjedoci smo jedne masovne invazivne pojave na koju ukazujem već neko vrijeme, ali za to ne mari javnost, politika, naše institucije, IZ... Naime, BiH masovno rasprodaje grunt, krčmi najbolju svoju zemlju Arapima u enormno velikim razmjerama. Autohtoni muslimani BiH imat će u doglednoj budućnosti velike probleme zbog toga, jer se mijenja struktura vlasnika zemljišta, općina, a poseban je problem što će to utjecati na promjenu tradicionalne tolerantnosti ovdašnjih muslimana. Priprema se golema nevolja. 

• Jesu li sljedbenici selefijskog pokreta ili oblika razumijevanja i prakticiranja islama koje ovdje nazivaju pežorativnim nazivom vehabije u BiH došle spontano ili se radi o projektu njihovog infiltriranja i s koje strane, s kojim motivima?

- Ne znam da li se radi o projektu jer nemam pristup dokumentima, arhivama. U svakom slučaju, selefije ili vehabije, kako hoćete, i danas su aktivni u BiH, i oni ne rade u njenu korist, nesumnjivo. Istovremeno, odgovarajući na Vaše prethodno pitanje, kazao sam da se BiH izlaže novim vrstama invazije iz inostranstva, a da se na to ne reagira na adekvatan i nužni način.

• Prostor Balkana, naročito Kosovo, BiH i Srbija, u Evropi, a i šire, sve češće se označava kao potencijalni regrutni centar boraca ISIL-a i drugih sličnih organizacija. Šta je to što je dovelo do takve ocjene i šta društva trebaju uraditi da se to zaustavi? 

- Regrutiranje boraca tzv. ISIL-a postoji u regiji, kao i u svijetu općenito. No, regrutiraju se i borci za Ukrajinu, itd. O tim pitanjima opširno sam pisao u svojoj knjizi koju smo već spomenuli. Ukratko, borci tzv. ISIL-a su u zabludi, a jedini način da se ta regrutacija zaustavi jest propast tzv. ISIL-a koji je majstorski konstrukt snaga izvan muslimanskoga svijeta.

ISIL uništava pozitivnu predstavu o islamu, satanizira ga, i istovremeno on temeljito razara cjelokupnu strukturu zemalja na Bliskom istoku pa će te zemlje decenijama budzašto prodavati svoje energetske resurse da bi dosegle nivo kakav su imale prije ove totalne destrukcije. ISIL je konstrukt Zapada i cionizma, a njima još nije u interesu da on bude poražen.

Sataniziranje islama

• Šta je generiralo strašni val islamofobije koja se širi Evropom, ali i drugdje u svijetu? Na koji način se moguće boriti protiv ove vrste stigmatizacije islama i muslimana koji su zapravo bili prenosioci i facilitatori evropske renesanse i naučne revolucije u srednjem vijeku?

- Danas zapadnim svijetom vladaju moćne korporacije, bankarski sistemi koji su Profit postavili za svoje božanstvo. Sve je podređeno tome. Čak su i sama zapadna društva postala robovi tih sistema. U nezasitosti za profitom, trebalo im je da sataniziraju islam, odnosno muslimanski svijet, kako bi stekli „argument“ da razore ta društva i da se tako budzašto domognu njihovih energetskih resursa, jer – energija je osnov, krvotok modernoga svijeta. Muslimani danas prodaju u bescjenje naftu i plin da bi od zapadnih zemalja kupovali oružje kojim onda razaraju vlastite sisteme i infrastrukture. To je potpuni apsurd. 

• Član ste Arapske akademije nauka u Damasku. Kako objašnjavate ovaj trenutno najkrvaviji i najkompliciraniji sukob na Bliskom istoku i na koji način predviđate njegov kraj?

- Mislim da sam upravo odgovorio na to pitanje. Dakle, od tog kataklizmičkog rata na Bliskom istoku, pa i u Siriji – u kojoj sam boravio i koja je bila prelijepa zemlja! – ima koristi samo cionistička politika i „korporacijska religija“ (rekoh da je njeno božanstvo profit). Budućnost je poznata Bogu, meni nije. No, veoma se plašim za Tursku na čijoj destabilizaciji se ozbiljno radi, po mome sudu. Dakle, Evropa je danas islamofobna i aktivna je u razaranju muslimanskog svijeta (desnica je općenito u Evropi u snažnom usponu), a onda iz toga svijeta stiže osvetnički terorizam, te se tako „krug Zla“ savršeno zatvara.

• Arapsko proljeće u početku se činilo kao spontani pokušaj demokratski opredijeljenih aktivista i narodnih masa da reformiraju i korjenito promjene političko uređenje zemalja i uspostave slobodniji i pravedniji sistem. Međutim, ono što se kasnije dešavalo, pokazuje da svrgavanje nekih autokratskih režima nije bilo motivirano brigom za arapske narode koliko za njihove resurse. O čemu se tu, zapravo, radilo?

- Iskren da budem – ja sam očekivao dosta od Arapskog proljeća. Mislio sam da je – zahvaljujući eri interneta, masovnih medija i komunikacija – arapski svijet najzad „odlučio“ da izađe na svjetsku pozornicu kao subjekt, a ne da i dalje ostane objekt politike velikih sila, jer taj svijet je predugo u dekadenciji. Početna pozitivna energija milionskih masa u arapskom svijetu izmanipulirana je izvanredno vješto i efektno, tako da se ona stavila u službu destrukcije toga svijeta.

Dakle, stvari su se preokrenule: očito je da svjetski moćnici nisu mogli dopustiti da arapske zemlje postanu politički osviještene, da budu istinski subjekti politike, pa su ih okrenuli jedne protiv drugih, s tim što su prethodno srušili režime i poubijali lidere (Gaddafi, Saddam, sada rade i Assadu o glavi, izvršili su armijski puč u Egiptu i td.). Razorili su čitava društva, antagonizirali su jednu svjetsku kulturu i strašno su ponizili čitave narode. Sada se to Zapadu vraća, nažalost, u vidu izbjegličkog cunamija koji značajno participira i u razaranju ideje jedinstva i solidarnosti u EU, vraća se u formi beskonačnih terorističkih napada, a sve to, onda, jača Trumpovu/trumpovsku ratničku i ksenofobičnu svijest u najmoćnijoj zemlji svijeta. Time smo i započeli razgovor. Svijet hita u pogrešnom smjeru.

• U SAD-u se zahuktava trka za nominaciju kandidata za predsjedničke izbore. Trump ili Clinton - ko je bolja opcija za mir i stabilnost na Balkanu i zbog čega?

- Retorika gospodina Trumpa je naprosto stravična, prepuna je prijetećih fobija, opsesija, isključivosti svake vrste... No, nije problem u g. Trumpu personalno, nego je uznemirujuća činjenica da ga podržava tako velik broj Amerikanaca, američka javnost. Dakle, to je indikator jednog prijeteće negativnog stanja u SAD-u, prema drugom i drukčijem, pokazatelj je jedne zabrinjavajuće negativne orijentacije koja je u stalnom jačanju i ubrzanju. Trump tu nije bitan već je bitno ono što indicira tako impozantna podrška ekstremističkim stavovima koje on predstavlja, ili ih zastupa. Čak i ako ne uđe u konačnu utrku, i čak ne bude li izabran, već do sada smo dovoljno vidjeli tu negativnu plimu u SAD-u. To je zlokoban nagovještaj bliske budućnosti, nažalost.

(Napomena: Intervju je rađen pismenim putem.)

Izvor: Al Jazeera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Vrela je junska noć u Dubaiju. Mjesec i zvijezde dahću s neba od vrućine što ih je Sunce tokom dana prosulo po ovom gradu. I more bi se okupalo u kakvoj hladnoj vodi, ali mu je suđeno da se talambasa između vrelih obala, pa lijeno valja talase.

Ipak, u luci Dubai Creek je živo, kao na kraju drugog svijeta u proljeće. Mladi Pakistanci, Indijci, Afganistanci, Bangladešani... nose na mokrim leđima pakete po tri puta veće od njih.

Kameni dok pun je džinovskih paketa s najmodernijim rashladnim uređajima iz Rusije, televizora i frižidera iz Južne Koreje, vreća mirisne "basmati" riže iz podnožja Himalaja, novog i polovnog namještaja iz bjelosvjetskih kuća, igračaka iz Kine...

Oznojeni mladići ručno podižu teške pakete i utovaraju ih u prastare drvene brodove (dhow), poredane u flotilu, čitavom dužinom luke.

Nijedan brod, a svaki je stariji od svakog radnika u luci, poneki i po 80 godina, nema staklene prozore, već samo pilom iskružene ramove. Na njihovim galerijama, koje liče na rasklimane verande po balkanskim mahalama, njiše se tek opran muški veš.

Nema se vremena za priču

Između utovara dva paketa, mladi Pakistanac Muhammed pogleda na svoj mobitel, koji vodi iz džepa košulje, napiše poruku, pa ga ponovo vrati na mjesto. Kaže da posla ima uvijek, jer dhowovi stalno plove, odnoseći teški teret, nekad i po 800 tona, u luke u Iranu, Indiji, Pakistanu...

Za svoj težački rad mjesečno zaradi 3.000 dirhama (750 eura), što je, kaže, za nekog ko dolazi iz njegove zemlje prilična svota. Muhammed nema puno vremena za priču, pa trči po novi paket.

Na vrećama riže pored broda malo niže, u bijeloj dugoj dis-dashi (muška haljina), sjedi pedesetogodišnji Iranac Hassan. Brod koji se iza njega ljulja i već je skoro do vrha napunjen svakojakim teretom, njegov je. Hasan ga posjeduje već 20 godina, od ukupno 30, koliko je proveo u Persijskom zaljevu, odvozeći robu iz Dubaija u iransku luku Bandar Abbas.

Kad "hamali" napune brod, on će krenuti niz ugrijano more i za 12 do 15 sati, zavisno od vremenskih uvjeta, stići na odredište. Tamo će robu istovariti, malo se odmoriti, a onda opet krenuti u Dubai Creek.

Pitamo ga hoće li njegov drveni brod podnijeti sav teret koji je na njega natovaren, a on se smješka i kratko kaže: "Ne brinite."

Sa Hassanom je i Ibrahim, brodski kuhar. Odjeven u snježno-bijelu dis-dashu, pravi nam mjesto na debelim jastucima, koji su također dio tereta i uskoro će biti natovareni na brod.

Iftar na brodu

Ramazan je i Ibrahim na brodu ovaj mjesec ima posebno važnu ulogu. Svako veče sprema iftar za šestočlanu posadu, ali i radnike koji rade na utovaru. Žali što je brod već krcat i posljednji radnici užurbano tegle ostatak paketa, pa nam ne može pokazati svoju kuhinju.

Dok Ibrahim priča kako sva posada spava na brodu, u njegovoj utrobi, za vrijeme dok su u Dubaiju, a to je obično desetak dana, Hassan nam na mobitelu pokazuje fotografije svoje djece, unučadi...

Iako su nam neki rekli da ove brodove na moru ponekad napadaju pirati, Hassan i Ibrahim tvrde da toga više nema. Kažu da čak nije bilo puno problema ni dok su, za vrijeme dok je Iran bio pod svjetskim sankcijama, odvozili robu u Bandar Abbas.

"Ja ovaj posao radim punih 30 godina i nikad nisam pravio pauzu. Dovezem robu u Iran, pa se vratim u Dubai, pokupim novu, a onda opet nazad i sve tako. Tako smo radili i za vrijeme sankcija", priča Hassan dok pod noge kupi haljinu da ne kupi prašinu.

Objašnjava kako je ovaj vid trgovine i prevoza robe popularan jer je jeftiniji i ne zahtijeva velike procedure poput onih prilikom prevoza avionima. 

U Dubai Creeku usidreno je pedesetak dhowova različite veličine. Tri najveća su na početku i njihove krme, kao prkosni nosevi, nadvijaju se nad crnom vodom. Posade se zanimaju za posjetu novinara i pozivaju nas, srdačno nudeći mjesto za sjedenje - neko na paketima, neko na vrećama...

"Odakle ste?", pitaju, a kad kažemo da smo iz Bosne, klimaju glavom, a jedan od njih kaže: "A, Bosnia, Čečenija, anderstand..."

Dva Dubaija

Mišićavi utovarivači, kao vojska mrava, užurbano tegle tovare na doku koji podsjeća na kulisu za snimanje filma iz nekog davnog doba.

Samo nekoliko koraka dalje, tamo preko ulice, ili tamo preko luke, živi jedan drugačiji Dubai. S lijeva, Burj Khalifa, najveći neboder na svijetu, visok 828 metara, blinka svojim luksuznim nakitom - prosipajući šarenu svjetlost kilometrima oko sebe. Ispod njega, uspravno kao drčni vojnici, nešto su manji neboderi. I oni se kočopere, svjesni da su toliki, visoki i luksuzni, nikli tamo gdje se ni korov ne može uhvatiti - na dinama sivog pijeska.

Ali, ovaj mega savremeni, elitni grad ne zanima posade drvenih brodova u Dubai Creeku. Većina njih nikada, ama baš nikada, nije otišla vidjeti bilo šta od tog svjetskog čuda, niti ih to zanima.

"Vidio sam ponešto sa broda", kaže hladno Iranac Hassan, dok njegov kuhar Ibrahim dodaje: "To nas ne zanima."

Taj Dubai ne zanima ni Hasanovog sina, mladića u ranim dvadesetim, koji je također dio očeve posade. On sjedi na vrećama u luci i kucka po tastaturi mobitela dok čeka da se brod napuni i dobije naredbu za polazak.

"Plovidba je naš život i to je ono što nas zanima. Od ovog posla dobro živimo i nadamo se da ćemo ga još dugo raditi", kaže Hassan, dodajući kako će ovakav vid trgovine sigurno nadživjeti modernu tehnologiju i da će njihove drvene verande još dugo klaparati vodama Persijskog zaljeva.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Iako žive od istog, teškog, rada i jedu isti hljeb - sa sedam kora, poljoprivrednici, mljekari i voćari iz Bosne i Hercegovine nemaju isto mišljenje kada su u pitanju uvozne i izvozne kvote iz izvještaja za adaptaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).

Tako su poljoprivrednici iz entiteta Republika Srpska odbili prihvatiti izvještaj za adaptaciju SSP-a, a što je, navodno, odvratilo Mladena Ivanića, člana Predsjedništva BiH da učestvuje u sjednici na kojoj se trebao razmatrati izvještaj pregovaračkog tima u procesu eurointegracija.

S druge strane, poljoprivrednici iz entiteta Federacija BiH, iako to nisu zvanično uradili, prihvatili su izvještaj, a vlasti s njima nisu, kao one u RS-u, o tome razgovarale niti organizirale sastanke i tražile mišljenje.

Kako je došlo do tako potpuno oprečnih stavova o ovom pitanju u jednoj privrednoj grani, ali i do toga da umjesto državnog pregovaračkog tima, odlučuju entiteti ili, kako kaže glavni pregovarač BiH, farmeri po baštama i njivama?

Različiti stavovi o istom

„Država je rekla da idemo putem eurointegracija, Bosni i Hercegovini je nakon dugog zastoja pružena nova šansa i mi to poštujemo. Ne sumnjam da među poljoprivrednicima u FBiH ima onih kojima ne odgovara ovo što nam se nudi SSP-om, ali kojoj je to državi na tom putu sve odgovaralo? Ne sumnjam ni da među nama ima onih koji i ne znaju o čemu se radi, ali pitajmo se jesu li to znali svi farmeri, voćari, mesari.... u drugim zemljama?“, objašnjava „stav“ svojih kolega Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH.

Njegov kolega iz Republike Srpske Vladimir Usorac, tvrdi kako su svi poljoprivrednici u tom entitetu upoznati sa sadržajem izvještaja, što ih je, kaže, navelo da dobro razmisle o ponuđenom.

„Neko misli da smo mi seljaci koji samo rove po zemlji i ništa ne znaju. Sve smo mi proučili prije nego smo donijeli odluku, upoznali smo se i preko udruženja i preko lokalnih opštinskih udruženja. Nakon svega, stekli smo da se ovdje govori o pregovaranju, nego o ultimatumu. Nama Evropska unija nameće ultimatum, naređuje šta ćemo da prihvatimo. Tako ne može. Ne možemo mi prihvatiti da sada sav škart sa Zapada, sve što ne proda, recimo, Hrvatska, ulazi u našu zemlju bez carina, bez ičega, a da se ne zaštiti domaća proizvodnja. Naši mljekari prolijevaju mlijeko jer ga ne mogu prodati, godišnje samo po tom osnovu imamo 40 miliona štete, a sada trebamo još uvoziti tuđe i to bez ikakve carine, evidentiranja“, kaže Usorac.

I dok on tvrdi da će nove uvozne kvote „potopiti i unazaditi“ domaće poljoprivrednike, njegov kolega iz Federacije smatra da nema potrebe za pretjeranim strahom jer „domaća poljoprivreda ionako ne proizvodi dovoljne količine prehrambenih proizvoda“, a loše stanje u kompletnom bh. agraru je ionako godinama, ako ne i decenijama u stanju „hibernacije“.

'Seoska politika'

„Ima tu nekih nelogičnosti, poput tih što je tim izvještajem adaptacije obećano da će se povećati naše kvote za izvoz šećera, što je nonsens, jer u BiH niti ko sadi šećernu repu, niti ko proizvodi šećer. Tu ja postavljam pitanje ministru vanjske trgovine Mirku Šaroviću - šta ćemo s tom kvotom? Hoćemo li, kao što se to već radi sa nekim proizvodima, uvoziti sirovinu ili prerađeni šećer, pa ga prepakirati i onda izvoziti kao naš proizvod?  Ali, koliko znam, radit će se po hrvatskim statističkim podacima, a koji su za nas uglavnom povoljniji i dobili smo povećanje izvozne kvote za šećer, vino i ribu. Tako, kada sve saberemo i oduzmemo, ima tu dosta dobrih stvari i sve ovo na dugoročnom planu će se isplatiti", kaže Bićo, dodajući kako je u RS-u stvar "odradila" politika.

Usorac, međutim, negira da je politika imala utjecaj na mišljenje poljoprivrednika.

"Istina je samo da su političari došli da saslušaju naša mišljenja, koja smo mi ranije usaglasili, pa su iznijeli i svoja, ali se ta mišljenja nisu razmimoilazila. Šta mi imamo pričati kada se vidi kako naš agrar propada, i sad treba da ga skroz sahranimo. Samo uzmite primjer Prnjavora, to je bio jedan od najbogatijih krajeva, a sada tamo ne samo da nema poljoprivrednika i farmera, nego nema ni stanovništva. Evropska unija je uništila poljoprivredu Bugarske, a mi nećemo dozvoliti da to učini i nama", kaže Usorac i dodaje: "Nemamo mi ništa protiv Evropske unije, ali neka nam da poticaje kakve imaju Njemačka, Francuska...".

Zbog svega ovoga, glavni pregovarač BiH o SSP-u Hamdo Tinjak ogorčen je i ljut.

"Ne znam otkud uopće da se poljoprivrednici javljaju, da se sve spušta ne samo na nivo entiteta i entitetskih vlasti, nego i udruženja poljoprivrednika. Sad je ispalo da moramo hodati od njive do njive, od farme do farme i pitati za mišljenje. Pa, zašto onda postoji država, zašto postoji državni pregovarački tim, a u tom timu su predstavnici oba entiteta?  Predsjedništvo BiH se dogovorilo da će ići na adaptaciju SSP-a i sada odjednom neka, tako da kažem, seoska politika se postavlja iznad interesa države i sve kvari", ljutito će Tinjak.

Pita zašto se "dušebrižnici" iz RS-a ne pitaju zašto propadaju IPA fondovi, a samo su poljoprivrednici do 2013. ostali bez 325 miliona eura nepovratnih sredstava, a uskoro bi mogli ostati i bez dodatnih dodatnih 435 miliona eura.
„To je zato što RS neće ministarstvo za agrar na državnom nivou, kao ni agenciju za naplatu. Poljoprivrednici u RS-u su se bunili zbog toga, a sada to više niko ne spominje. Pa, stanje se u poljoprivredi nije popravilo u zadnjih deset godina, a neće sigurno ni u narednih, jer poticaji su mali. A oni neće poticaje EU-a. Sve to unazađuje ovu zemlju, vodi je u sunovrat", kaže Tinjak.

'Nismo ovce'

Ističe da bi BiH, kada se sve sabere i oduzme, samo dobila, da su dogovorene uvozne kvote minorne i podijeljene na vremenske periode, tako da domaći proizvođači to ne bi ni osjetili i da se na sav uvoz preko ugovorene kvote zaračunava puna carina.

S druge strane, kaže, BiH bi dobila povećanje kvota za izvoz ribe, vina i šećera i sve to bez carina, kao i neograničene količine za izvoz krastavca, grožđa, jabuke, kruške, marelice, višnje, nektarine, šljive...

Unatoč tome, Usorac veli kako se od poljoprivrednika iz iz RS-a želi napraviti ovce.

„Znate onu priču kad jedna ovca preskoči preko pruge i udari je voz, a onda sve ovce za njom krenu. E tako se hoće i od nas napraviti, hoće da budemo ovce koje će redom izginuti“.

On ističe kako ni svi poljoprivrednici iz Federacije nisu za prihvatanje kvota, ali, veli, ne smiju reći. Tako navodi primjer Dževada Kovača, predsjednika Udruženja uzgajivača koza i ovaca FBiH, koji je zajedno s njim, uputio pismo Vijeću ministara BiH u kojem traži dijalog u vezi pregovora sa EU-om, te izdvajanjima za subvencije. Međutim, ovo pismo Usorac i Kovač poslali su 27. juna, odnosno već onog dana kada je RS donio odluku da odbaci izvještaj o adaptaciji SSP-a.

I pregovarač Tinjak ističe da vjerovatno svi poljoprivrednici, kada bi ih se pitalo, ne bi bili za predložene kvote, ali, kaže ne zato što su one loše po BiH, već zato što je „takva logika pojedinaca“.

„Znate, kada kažete nekom farmeru da će se dozvoliti uvoz 50 kila mesa iz inostranstva bez carine, on bi se osjetio ugroženim i ljutio se. Eto, tako je to sa našim ljudima.“

Zaključuje da je od svega najgore što postoji mogućnost da sve padne u vodu, da se unedogled odgodi bh. evropski put „i to samo zato što se jedna grana privrede u jednom dijelu zemlje našla ugroženom, ne vodeći računa kako se zapravo radi o kompletnoj privredi države i njenoj budućnosti“.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Jug se preselio na sjeverozapad Bosne i Hercegovine. Njegovu toplinu i plodove – limunove, narandže, klementine, grejp, mandarine, smokve, grožđe, aroniju..., upornošću i voljom, bračni par Milan i Milka Popović iz Gornjih Karajzovca u Lijevče polju kod Gradiške, prenijeli su na svoje imanje - ono kojeg zimi prekrivaju snjegovi, u jesen i proljeće natapaju kiše i lomi led, a u ljeto prži sunce.

„Otkud južno voće usred Lijevča, gdje uglavnom rastu krompir, bundeve i kukuruz, pitali su se mnogi, hvatali za glavu. I mnogi nisu vjerovali, pa su dolazili u moju baštu da vide i uvjere se. A evo ih, i to ne malo, nego na hiljade, ja sam ih uspio ovdje nakalemiti, zasaditi i uzgajati. Da vam ne pričam, uđite i – pogledajte“, govori 64-godišnji Milan, dok nas kroz „kordone“ raznovrsnog i raznobojnog cvijeća, odvodi u prvi od tridesetak plastenika.

Odmah s ulaza, nosnice nam napuni blagi miris cvjetova limuna, mandarine i narandže. Iako ovi nježni, bijeli i bijelo-ružičasti cvjetovi već prolaze, a na njihovom mjestu su se već zametnuli plodovi, još ih je toliko dovoljno da mirisom ispune poveliki prostor ispod plastične folije.

Hiljade užarenih lopti

Milan se zavlači među hiljade velikih saksija u kojima, kaže, gaji tri vrste limuna, i pokazuje plodove koji polagano stasavaju.

„Ove godine imam hiljadu i po stabljika limuna. Imam jedan koji je stalno, čitave godine, u cvatu. Daje žuto-narandžaste plodove i to tako da, čim jedan plod prispije, zametne se novi cvijet, i sve tako. U Hercegovini takvi limunovi samo jednom godišnje cvatu, a kod mene - jedni se odmetnu, drugi se zametnu. Imam onda ove malo krupnije, koji dostižu i do 600 grama po jednom plodu – te sam dobio od časnih sestara u Livnu. Za taj limun kažu: dok je njega, dotle je i zdravlja. I imam još ovu jednu vrstu, ovaj malo sitniji. Samo proljetos sam ubrao preko tone limuna. Lijepi su im cvjetovi, ali trebali biste doći u septembru kad plodovi sazriju, pa da vidite tu ljepotu – te hiljade i hiljade žutih i narandžastih lopti, njišu se kao sunca“, dočarava nam Milan taj jesenji prizor na svom pet hektara velikom imanju.

Kaže da je oduvjek bio ratar,  i on i supruga, i da su prije, kao i većina stanovnika u Lijevče polju, uzgajali povrće, najviše papriku.

Kad je rat stao, Mile je shvatio je da baš i nema kome prodati sve što proizvede, jer je, kaže, zemlja bila sa svih strana zatvorena, pa je napravio rasadnik cvijeća.

„Bili smo među prvim u Bosni koji su imali rasadnik cvijeća, i sada to držimo jer cvijeće nikad ne dosadi, uvijek je lijepo da ti bude žao otarasit ga se“, kaže i rukom pokazuje na redove i redove stalaža na kojima su deseci hiljada saksija sa ukrasnim cvijećem, ali i začinskim biljem. Tako u jednom plasteniku miriše i ljubičasti se lavanda, u drugom svoj miris širi bosiljak i treperi bijelim cvjetićima, u trećem srebri se žalfija, a vani, na povelikom komadu zemlje, zelene se i njišu - tuje.

Ali, Mile najviše voli svoje južno voće. A počeo ga je saditi još 1997. i to, kaže, sasvim slučajno. Otišao je kod prijatelja u Gabelu, u Hercegovinu, i vidio njihova stabla agruma.

„Pita me taj prijatelj: 'Hoćeš li da ti dam jednu stabljiku, pa probaj zasadit zakalemit?'. Rekoh: 'Haj daj'. I tako - dođem, zakalemim, a ono naraslo, iscvjetalo... oni plodovi do zemlje došli, samo da ste to vidjeli. I, vjerujte mi, već nakon tri godine već isam mao oko hiljadu i po stabljika limuna. Poslije sam počeo saditi i mandarine, klementine, grejp... i sve mi nekako ide od ruke. Eto, samo ove godine imam oko 500 narandži i mandarina“, priča, a onda se sjeti da još ima i smokve, i grožđe, i kivi, i kumkvat, i aroniju, ali i dinje i bananu... pa nas izvodi van plastenika da sve to pokaže.

„Nije ovo ono obično baštensko grožđe, već su to fine stolne sorte. Nije još zrelo, ali to bude tako slatko“, govori i dodaje: „Ama, morate ponovo doći, tamo najesen, kad sve ovo fino sazri, pa da sve vidite i isprobate.“

Vatra u plastenicima

Pitamo ga kako je naučio kako da se prema kojoj biljci ophodi, kako da je njeguje... da li se za to školovao.

"Ja sam vam obični ratar, seljak, tako da kažem. I žena i ja smo završili samo osnovnu, ali su lani došli iz ministarstva i rekli da moram, da bih mogao registrovat firmu i dobiti certifikat, završiti agronomsku školu, pa sam po stare dane, navrat-nanos išao u školu. I znate šta je bilo najgore i najsmješnije – to što su iz te škole dovodii učenike u moje plastenike i pokazivali im kako se uzgaja voće i cvijeće“, priča Milan kroz smijeh. Ipak, veli, ponešto vidi  na internetu, pročita iz stručne literature...

Kaže da nikad ne prodaje svoje voće na kilogram, nego isključivo sadnice.

„Moje voće na kilu prodaju moji kupci, odnosno nakupci. Kada je vrijeme berbe onda angažujem i po sedam –osam sezonskih radnika da to poberu. Ja najradije prodajem stabljiku, jer plod se začas pojede, a stabljika nastavlja da živi i daje nove plodove.

Redovno putujem  u Sarajevo, Bihać, Tuzlu, u Hercegovinu, Tešanj, Sanski Most, Cazin... i vozim svoje stabljike, a velki broj mojih sadnica, stotine i stotine otišlao je u Mostar, ali i u Crnu Goru, na njihovo primorje.“

Veli da se ljudi čude kako to da on prodaje agrume u Hercegovinu, umjesto da bude obratno:

„Eto, tako vam je to ispalo, meni ovo nekako ide odruke, dobro mi idu kalemi. Još sam u osnovnoj školi rado čitao sve o poljoprivredi i tada sam naučio da je najbolje biljku kalemit u maju. I tako, uzmem limun, nakalemim ga u maju i, vjerujte, od sto kalema, možda mi samo jedan ne uspije. I onda mi nekako svo voće bude tako sočno, ukusno, da, evo sad, kad bih imao deset hiljada sadnica bilo kojeg agruma, sve bih prodao.“

Ipak, dok hoda između visećih lijeha u plastenicima, koje se pružaju u nedogled, priča kako je ovaj posao samo naizgled lijep, a inače je - težak, zahtjevan i traži velika ulaganja.

Tako samo za zagrijavanje agruma, ima 11 peći u 11 plastenika, a za jednu zimu potroši 250 metara drva.
Da bi očuvao stabljike južnog voća i zimi, kada se temperatura spusti i do 20 stepeni ispod nule, a plastenike prekrije snijeg, Mile po cijelu noć u njima loži vatru.

„Ma, skoro da i ne spavam. Ustanem u dva, tri ujutro i  krenem od plastenika do plastenika, od peći do peći, guram drva i ložim vatru. I taman dođem do one zadnje, jedanaeste peći, a one prve dvije se već ugasile, pa sve ponovo“, opisuje Milan svoj teški rad.

Prodaja bez reklame

Ni ljeti nije sve najbolje, jer onda, kaže, u plastenicima, gdje ima lijehe na spratove, temperatura se na najvišoj popne i do 50 stepeni, a na najnižoj, gdje su obično jagode i sitno cvijeće, bude po sedam-osam stepeni.

„I haj' onda ti to sve dovedi u red, sve te temperature namjesti da budu optimalne, a ja nemam nikakve specijalne sprave za to, nemam kompjutersko naštimavanje toplote“.

Kaže da se mu se nekad sve čini uzaludnim, ali na kraju, opet, sve ispadne dobro.

Njegova supruga Milka, koja je, ustvari, njegov prvi saradnik i, kako kaže, najbolji radnik, pomalo se umorila od ovog posla.

„Nas dvoje pomalo usporavamo“, govori Milka kroz smijeh i pokazuje na cvijeće na terasi koje, veli, prvi put nije presadila u posebne saksije, niti je posebno birala koju će vrstu tu staviti, nego ih je samo pokupila iz plastenika i redala "kako je stigla".

Ipak, kažu, nisu nezadovoljni, vole posao koji su izabrali i od njega dobro žive. A njihovo cvijeće i voće, uvijek se prodaje, pa i bez bilo kakvog ulaganja u reklamu.

Mile kaže da mu je kvalitet najbolja reklama, a ona se širi tako što o kupci prenose priču o njegovim proizvodima te da, s vremena na vrijeme, u tome pomognu i novinari.

„Čim počne svijet oko bašte obigravat i tražit da uđe i vidi, ja znam da je negdje nešto pisalo ili su oni moji kupci, moj Mirso iz Jelaha, ili oni iz Bihaća ili Gabele pričali, pokazivali moje voće, moje stabljike, moje cvijeće..“, objašnjava Mile, dodajući kako svemu tome doprinose i pristupačne cijene.

Bez obzira na velika izdavanja, koja godišnje, kad se sabere novac za drva, saksije, zemlju, supstrate i sl. iznose skoro 40.000 KM (20 hiljada eura), Mile ne prodaje skupo svoje proizvode, već ih uvijek najmanje prepolovi.

Jer , kako kaže,  njegov cilj nije da zgrne novac, nego da uzgoji dobra stabla i proširi kulturu gajenja južnog voća - i na sjever, i na zapad, i na istok...

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Da bi napravili što zanimljiviju, intrigantniju i ljepšu fotografiju, ljudi širom svijeta se upuštaju u rizične avanture -  jedni na tračnicama čekaju voz koji se približava velikom brzinom, drugi se penju na teško dostupne i klizave litice ili oronule mostove i kule, treći se naginju preko ograda jurećeg glisera, četvrti zalaze u ratne zone...

Tako je u 2015,  tokom samofotografiranja, odnosno pravljenja selfija, širom svijeta poginulo 27 osoba, a godinu ranije 49, od čega najveći broj u Indiji, pa je ta zemlja proglasila više zona zabrane pravljenja selfija, pogotovo uz morsku obalu.

I u Nacionalnom parku Plitvice, u Republici Hrvatskoj, u samo nekoliko godina stradalo je četvero turista dok su pokušavali na egzotičnom i nepristupačnom terenu snimiti selfije, pa u kompaniji razmišljaju o uvođenju restrikcija za posjetioce, a koje bi se, prije svega, odnosile na zabranu šetnje u klizavoj i otvorenoj obući, te pristup pojedinim dijelovima parka.

O trendu pravljenja i objavljivanja autoportreta - selfija, uzrocima njegovog nastanka, ali i posljedicama koje nosi sa sobom, za Al Jazeeru govori bosanskohercegovački akademik, neuropsihijatar dr. Slobodan Loga.

• Doktore Loga, kako komentirate činjenicu da se neki ljudi svjesno izlažu opasnostima, samo da bi napravili dobru, dopadljivu i neobičnu fotografiju?

- Ako uzmemo u obzir da je Američka psihijatrijska asocijacija (APA) prošle godine proglasila selfie kao bitan poremećaj ličnosti, što znači da su ljudi o kojima se radi opsjednuti jednom idejom, u ovom slučaju idejom dnevnog pravljenja većeg broja autoportreta ili selfija i njihovog dijeljenja putem društvenih mreža, i uz to još u veoma opasnim situacijama, onda to opravdava takvu dijagnozu. Vidite, taj rizik je prilično velik. Samo prošle godine zabilježeno je 12 smrti zbog pravljenja selfija, dok je od napada ajkule poginulo osam ljudi. 

Amerikanci su vrlo jasni - mnoge pojave koje mi vidimo a koje nismo uključili u psihičke bolesti, oni ih uključuju, i po njihovoj klasifikaciji takvih entiteta ima poprilično.

APA pojavu psihičkog poremećaja uzrokovanog pravljenjem selfija, dijeli u tri kategorije ili nivoa. Prvi nivo jeste ograničen broj slučajeva, odnosno ograničen broj autoportreta koje jedna osoba uradi za jedan dan, ali koji ne izlazi na društvenim mrežama, jer bez izlaska na društvenim mrežama nema ni definicije selfija.  Poslije tog graničnog, prvog nivoa 'selfitisa' dolazi drugi, onaj u kojem osoba dnevno napravi minimum tri autoportreta, a koji će se pojaviti u društvenim mrežama. I treći nivo, koji je već hronični selfitis, je onaj u kojem broj autoportreta dnevno iznosi šest i oni se objavljuje na društvenim mrežama.

Američka psihijatrijska asocijacija će vjerovatno ovo ponašanje uvrstiti u psihičke poremećaje, ali da bismo došli do takvog poteza, morat će se usaglasiti stavovi psihologa, psihijatara, statističara, medicinskih stručnjaka, svih onih koji su inače zaduženi da jednom naučnom obradom podataka, neki entitet uvrste u mentalne poremećaje.

• Da li ste Vi imali takvih pacijenata i kakav je Vaš osobni stav prema tom trendu?

- Ja nisam imao nijednog pacijenta koji je tražio da riješim problem osobe koja pravi autoportrete u neumjerenim količinama i bez ikakvog kritičkog otklona ih dijeli na društvenim mrežama, ali mislim da je APA vrlo ozbiljna asocijacija, koja je jedna od vodećih u svijetu,  i da ona bez razloga ne bi stavljala taj fenomen u ravan poremećaja, pogotovo ako znamo za smrtne slučajeve i opsesivnu zaokupljenost tim fenomenom. Ja vjerujem da će to biti proglašeno mentalnim poremećajem.

Inače, takvo ponašanje jako liči na opsesivno kompulzivni poremećaj i na poremećaj ličnosti. Kod poremećaja ličnosti imamo histrionsku ličnost, to je po staroj klasifikaciji - histerija, i imamo i opsesivno kompulzivni poremećaj.  To je dilema za psihijatriju – da li je to jedan izgredni simptom poremećaja ličnosti, ili je to novi entitet.

• U kojoj mjeri se snimanje selfija smatra prihvatljivim?

- Prihvatljiv je ukoliko ne ide na društvene mreže, jer su one te koje konzumiraju, koje čine razmjenu, putem kojih osobe koje prave i postavljaju selfije vrlo brzo dobiju povratnu informaciju i bez kojih, zapravo, nema definicije selfija.

• Da li je snimanje selfija simptom umišljene ružnoće, kako smatraju neki psiholozi?

- Mislim da tu ima istine, jer ljudi koji koriste selfije stalno biraju momenat i priliku da uljepšaju svoj izgled, a da taj izgled uopšte ne mora biti loš. Međutim, oni tako sebe doživljavaju, oni imaju pogrešnu sliku o vlastitom izgledu, to su ljudi koji imaju nedostatak samopouzdanja, koji razmišljaju da su na neki način hendikepirani i da će svakodnevnim pravljenjem svojih portreta tu sliku popraviti.

• Dakle, oni pokušavaju stvarnost učiniti drugačijom?

- Što se tiče stvarnosti - to je pristup stvarnosti tih osoba, a taj pristup je poremećen, jer te osobe nemaju samopouzdanja, postoje praznine u njihovom intimnom životu.

Tako oni nastoje dati važnost svojoj ličnosti, jer izlaganje svojih fizičkih osobina preko javnih mreža jeste ustvari reklamiranje vlastite ličnosti. Razmišljaju na način da - ako ja to radim, onda dobijam na svom samopouzdanju, postajem sam sebi važan, mislim da i drugi smatraju da sam jako važan ako se pojavljujem u nekoj jako lijepoj pozi. Sad tu ima i pretjerivanja, gdje se ističe golotinja, neki detalji ljudskog tijela koji nisu pristojni, tako da kažem.

• Koliko su fotografije slavnih, od kojih su mnoge photoshopirane, utjecale na razvijanje kompleksa manje vrijednosti kod mladih, a koji se s tim nose tako što se stalno posmatraju u ogledalu, fotografiraju i traže tu savršenu fotografiju?

- To je ustvari deformacija koja je neminovna u ovako velikoj populaciji koja koristi društvene mreže, pa se ljudi koji su beznačajni pod navodnicima, identifikuju sa zvijezdama koji se pojavljuju u mas medijima, i onda kažu – zašto ja ne bih mogao biti u svemu tome, možda nemam sve te kvalitete, ali ja ću to popraviti u photo shopu, ja ću napućiti usne, popravit ću svoj imidž, bit ću seksi... tako ću doći do neke idealizovane slike. Ali se, nažalost, često dešava, da tom slikom taj neko nikad nije zadovoljan.

Mislim da su zvijezde ili slavni, zapravo, spiritus movens, da na neki način usmjeravaju čitavu ovu pojavu, jer to je bila njihova privilegija. A sad se ovi drugi pitaju - zašto je to samo njihova privilegija, kad ima i nas drugih, i tako to ide.

• Izražen je i trend snimanja selfija u kupatilima. Kako gledate na to da neko pokušava snimiti najljepšu fotografiju u WC-u, ispred hladnih keramičkih pločica ili ispred vrata sa natpisom WC?

- To je želja da se bude primijećen, jer ako svi izlažemo autoportrete, svi smo isti, neko malo ljepši, neko malo manje, ali nema nekog posebnog načina da privučete pažnju. Ali ako odem na neko neobično mjesto, kao što je WC, odmah ću izazvati interes, bez obzira što je to nepristojno, što izaziva i nekad druga osjećanja. Ti ljudi su egzibicionisti, vole sebe da prikazuju po svaku cijenu, izlažu se ogromnim rizicima, pa čak i pogibijama, tako da ovo sa selfijem u WC-u izgleda benigno. Nažalost, to ne dolazi do njihove svijesti, možete im reći šta god hoćete, dati bilo kakvu primjedbu, oni će tek tada usavršavati metod, neće tako lako napustiti sam taj trend.

• Tu je i trend pućenja usana, uglavnom kod ženske populacije, a koji ne gubi na intenzitetu unatoč mnogim negativnim reakcijama recipijenata.

- Vidio sam takve fotografije i moj odgovor je sličan prethodnom – takve osobe traže pažnju i na razne načine će je pokušati privući, ne vodeći računa kakav to dojam o njima ostavlja. Naravno, ima tu i dosta imitacije – jer, pitaju se, ako je neko sa takvom fotografijom privukao pažnju na sebe, zašto to ne bi uradili i oni.

Također mislim da pojedini mediji potiču na pravljenje selfija, organizirajući takmičenja za najbolji, najzanimljiviji... selfie, a iza svih tih takmičenja i manifestacija, ustvari se krije povod za zaradu.

• Na koji način se te osobe mogu riješiti te opsesije?

- Ne može to bez liječenja, bez kognitivno bihevioralne terapije. Ta terapija je danas vrlo u modi i vrlo je efikasna, i njome se prilično brzo dolazi do rezultata. Dakle, određenim postupcima mijenjamo spoznaju pacijenta o tome šta je dobro, a šta nije, šta je bolesno, a šta nije, šta je prihvatljivo društveno, a šta nije... i to iskorištavamo da promijenimo njegovo ponašanje.

Ta terapija je usmjerena na promjenu ponašanja, tako da umjesto da ta osoba sate i sate provodi snimajući selfije, pa se čak izlaže i smrtnom riziku, upražnjava jedno ponašanje koje je društveno korisno, koje ne pravi problem ni njemu ni društvu.

• Koliko je takvih ljudi spremno priznati da ima problem i zatražiti pomoć?

- Ja mislim da su takve osobe poprilično ubijeđene da je njihovo ponašanje normalno i kada govorite s takvim pacijentima oni nemaju motiv da promijene ponašanje. U tome je teškoća primjene terapije, jer mnogi koji bi bili kandidati, oni se ne javljaju.

• Šta biste poručili takvim ljudima?

- Oni bi morali zatražiti pomoć ili psihologa ili psihijatra, ali da to bude na vrijeme, da se nešto loše nepredviđeno ne dogodi.

Kod takvih osoba dolazi do zapuštanja društvenih obaveza, porodičnih i prijateljskih veza, dolazi do njihovog pucanja, jer se oni bave samo sobom,  potakli su neke svoje narcisoidne impulse, tako da nema šanse da se sami sjete da im treba pomoć.

Pomoć obično traži rodbina, kada vidi da je neki njihov član porodice obuzet selfijem, da ne radi ništa drugo, da je samo u tom filmu. Oni traže kontakt sa psihologom ili psihijatrom, da vide može li se ikako pomoći, ali bez toga da sam taj koji to upražnjava ne odluči potražiti pomoć, rješenja nema.

• Iako je evidentno da u regiji ima veliki broj ljudi zavisnih o selfiju, oni  ne traže pomoć. Zašto je to tako?

- Selfie u određenom momentu poprima karakteristike pacijenta koji su narkomani i koji su zavisni. Možete nekoga ko uzima heroin na hiljade načina ubjeđivati da je zavisan i da se mora liječiti, ali on sam neće  pristati bez nekog pritiska porodice i društva. Ali i tada, kada se takva osoba privoli na liječenje, često se dešava da propadne cijela priča, jer on nije do kraja za to, jer je razvio zavisnost, jer ima apstinencijalnu krizu, postaje uznemiren, zastrašen, ima halucinacije... Zavisnost je ljudska osobina kada razvijamo navike na sve i svašta, ali normalan čovjek je umjeren i treba da istraje u tome. Tako ljudi razvijaju i zavisnost o selfiju.

Tu je, naravno, prisutna i stigma, pa i oni koji sami shvate da su u problemu i da trebaju tražiti pomoć, ustručavaju se to uraditi, jer čim neko kod nas ode psihijatru, on je odmah obilježen. To je jedna ružna navika na ovim prostorima i mi, ljekari, baš zbog toga, imamo stalni program koji se zove – borba protiv stigme.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Za 46 godina, koliko se bavi pčelarstvom i naukom o pčelarstvu, hemijski inžinjer Rašid Zorlak kaže da nije upamtio goru godinu od ove kada su u pitanju pčelinje zajednice i njeni prinosi.

"Nikada ovakva godina nije bila u mojoj pčelarskoj praksi. Šta je suština? Pčela je ugrožena, njen ostanak je doveden u pitanje. Albert Einstein je rekao da četiri godine nakon nestanka pčela dolazi do nestanka života. Ove godine nije bilo oprašivanja, pčela nije bila u poziciji da opraši sve ovo. Bez pčele nema ničega, ničega! Pogledajte ovaj voćnjak, sve ovo oko nas - to ne može živjeti bez pčela", govori Zorlak dok sjedimo pred njegovim pčelinjakom nedaleko od Sarajeva.

Pčele - stvorenja nadahnuta od Boga

Uzrok svega, po njemu, strahovita je globalna promjena klime, koja je dovela do poremećaja godišnjih doba, a što je, opet, dovelo do poremećaja u pčelinjoj zajednici, pa su pčele aktivne onda kada trebaju mirovati i obratno, legla razvijaju ranije nego što treba, kada treba da se hrane, nemaju čime...

"Jednostavno ću objasniti zašto se to i kako dešava. Na dunjaluku [svijetu] imaju dva živa stvorenja koja je Bog nadahnuo: čovjek i pčela. Čovjeku je sve dao na volju, hoćeš li biti ovo ili ono, nadahnuo ga je da razmišlja, a pčeli je naredio kako da postupa. Zato je prilagodba čovjeka klimatskim promjenama puno lakša nego pčelama i biljkama", slikovito objašnjava Zorlak.

Kaže da je ranije, godišnje prikupljao do 300 kilograma polena, a ove godine nije ni stavio hvatače za polen, koji je ključan za razvoj pčelinjih zajednica.

"U februaru smo imali strahovito brz razvoj pčelinje zajednice, onda je nastupio mart, koji je bio potpuno kišovit, nije bilo mogućnosti za bilo kakav rad pčela, matica je prekinula rad. April, isti takav - nekoliko dana dobrih, taman izađe polen, pčela izađe da ga pokupi, a njega kiša spere... i sve tako. A onog trenutka kad nemate polena, nemate pčelinju zajednicu, ili je imate ali je veoma slaba, onda porod nije adekvatan, izlazak pčele nije adekvatan, nema matične mliječi... a onda, naravno, nema ni meda."

Kaže da je godinama kucao na vrata raznih ministarstava u  i tražio da Bosna i Hercegovina proglasi pčelu državnim javnim interesom. Međutim, od toga nije bilo ništa.

"Ljudi ne shvataju šta pčela znači. Ako se, ne sutra, nego ovog trenutka, ne pozabavimo pčelinjim zajednicama na adekvatan način, naredno proljeće bit će još gore, a zato treba poduzeti adekvatne mjere", priča Zorlak, dodajući kako pčelari u Bosni i Hercegovini ove godine praktično moraju raditi samo na održavanju pčelinje zajednice.

Klima 'zbunila' i pčele

Pčelar Blažo Vujović iz Trebinja, član Saveza udruženja pčelara bh. entiteta Republika Srpska, ističe da je i prošla godina bila dosta loša.

"Ipak je ovdje, u Hercegovini, klima malo bolja nego u unutrašnjosti zemlje, pa su pčele ove godine kao malo jače, ali moram vam reći ovo - sve je dobro, samo meda nema. Čekamo bolje dane, čekamo da sad da sazrije vijesak, to je medonosna biljka, pa da vidimo hoće li šta biti bolje", kaže Vujović.

Klimatske promjene "zbunile" su i pčele u Crnoj Gori i dovele do njihovog slabljenja.

"Veoma, veoma je loše, nikad gore nije bilo. Bile su kiše, hladnoća, sjeverni vjetar... i svi ti uslovi nijesu omogućili pčelama normalan rad i razvoj. Sve se izokrenulo, sve se nekako urotilo da ne bude medobranja. Kod nas je ranijih godina po košnici bilo po deset kilograma meda, a ove godine ako će bit' dvije-tri kile, dobro će biti", žali se Vojin Đukanović, pčelar iz Nikšića.

(Da bi pčele preživjele i bile jake, neophodno je saditi medonosno bilje, poput evudije)

Veli da je on ranijih godina sa svojih 100 košnica ubirao po tonu meda, a sada da očekuje naviše 300 kilograma i dodaje da se plaši da se ne obistini Einstenova prognoza o nestanku pčela.

Božidar Gašić iz Beogradskog udruženja pčelara kaže da ni u Srbiji nije ništa bolje.

"Sve je to isto, verujte, i ovde, i u Bosni, svugde u okruženju. Jer, ove godine nit' je bilo bagrema, nit' je bilo lipe, niti je bilo repice. Kada je to cvetalo, padale su kiše i pčele su se loše razvile. Sad ima nešto malo suncokreta i nadamo se da će nas on izvući. Prinos od pčela ove godine će sigurno biti do 80 odsto manji nego ranijih godina."

Gašić kaže da pčelari Srbije traže od države da im da parcele na kojima će saditi medonosno bilje, kao što to radi Mađarska, što bi im omogućilo dodatno prirodno prehranjivanje pčela, ali da to "ide traljavo".

"Znate kako vam je to ovde - kao da tenk gurate bez benzina i bez gusenica", zaključuje Gašić.

Kako granice ubijaju pčele

Ni u Hrvatskom pčelarskom savezu nisu zadovoljni prinosima.

"Jedan dio godine je zaista bio loš, sad je relativno dobro. Treba čekati do devetog mjeseca, pa ćemo vidjeti na što će izići. Što se tiče bagrema, od njega nismo imali ništa, sve je kiša sprala. Sad ide sezona lipe i suncokreta i nadamo se da će nam to nekako popraviti stanje", kaže Vedran Lisjak iz HPS-a, napominjući kako hrvatski pčelari, osim vremenskih neprilika, imaju i dodatni problem, a koji je nastao ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju.

"Jedan dio naših pčelara, tamo iz Dubrovačko-neretvanske županije, nekada je premještao svoje pčele u dolinu Neretve, što je sada skoro pa nemoguće, jer ne mogu prelaziti [hrvatsko-bosanskohercegovačku] granicu u Neumu. Oni sada da bi odnijeli pčele na pašu, recimo u vrijeme cvata mandarina, moraju ići zaobilaznim putem, što traje duplo više vremena nego prije, a što dovodi do izumiranja jednog broja pčela."

No, nisu samo klimatski poremećaji ti koji utječu na slab razvoj pčelinje zajednice. Zorlak kaže kako su košnice u cijelom svijetu, pa i na Balkanu, zaražene varroom jacobsoni, insektom koji uništava zimsku pčelu, odnosno sprečava je da se razvije.

"Varroa izujeda larvu, na njoj bude po 17 uboda. Zamislite kad iz nje izađe tako izbodena pčela, ona se ne može normalno razvijati, zato se pčelari bore protiv toga na različite načine. Postoje hemijska sredstva, ali njima se uništava samo deset posto varroe", rekao je Zorlak.

Strah od Einsteinove prognoze

Pored toga, kaže da su pčelinje zajednice zaražene i američkom truleži, što je bolest legla zajednice.

"Kad ima dovoljno propolisa, onda nema problema, onda nema američke truleži.  A znate šte je propolis, koja mu je funkcija u košnici? To je čudo! On služi kao dezinfekciono sredstvo, pa tamo gdje ima puno propolisa, pčela je zdrava. Ona svaku ćeliju u košnici obloži slojem propolisa, tako da je ona sterilna. Također, pčele poliraju i dezinficiraju saće u kojem se razmnožavaju, kao i saće u koje skladište med, polen i mliječ. Nanose propolis u tankom sloju, tako da je svaka ćelija sterilna. Po našem zakonu, u Bosni i Hercegovini, legla zaražena američkom truleži se uništavju, spaljuju", priča Zorlak.

Smatra da s takvom praksom treba stati, a razmotriti na koji način liječiti pčelinja legla i inače im pomoći da opstanu. Kaže da je, da bi pčele preživjele i bile jake, neophodno saditi medonosno bilje, poput evudije, sofore, vrijeska... ali i dodatno ih hraniti u periodu kada u prirodi nema hrane.

"Sigurno je da pčela više ne može opstati u prirodi bez pomoći čovjeka, jer pčela u simbiozi s čovjekom. On pčelu mora ojačati, da bi sačuvao sebe, mora", smatra Zorlak.

Ako čovjek ne pomogne pčeli, ne može ni ona njemu - doći će do poremećaja u ekosistemu, do prestanka oprašivanja u prirodi, bez čega nema ni plodova, odnosno hrane, a onda, pribojavaju se pčelari,  Einsteinova prognoza o nestanku pčela, a s njima i čovječanstva - vrlo je izvjesna.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Zlato i tamjan, naziv je nedavno objavljene knjige bosanskog franjevca, teologa i publiciste dr. Drage Bojića. Knjiga je ustvari zbirka izabranih Bojićevih tekstova i intervjua, u kojima govori o sprezi politike i vjere, nacionalizmima, zloupotrebi vjerskih simbola, "hercegovačkom sindromu"... objavljenih u različitim medijima, u razdoblju od 2010. do 2016. godine.

Upravo u tom preriodu i upravo zbog nekih od pobrojanih tema, fra Bojić je smijenjen sa pozicije glavnog urednika Svjetla riječi, mjesečnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a potom je ostao i bez posla predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. 

No, sve to, nije ga spriječilo da i dalje govori o onom o čemu je govorio, da kritizira društvo u kojem živi, a niti da bude fratar i svećenik.

“On je izdanak najčasnije tradicije, nosi ulogu i usud angažiranog intelektualca, predstavnika sorte koja gotovo da je izumrla. Takav ne može ne biti u sukobu s vlašću; takav ne može ne pružati otpor; takav dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti; takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo... Paradoks – i to paradoks koji nas dugoročno jedino zanima – leži u tome što je, odbijajući prihvatiti silom nametnute norme i povinovati se oportunističkoj stihiji kolektiva, njegova osobna borba od najveće važnosti”, zapisao je u pogovoru knjige novinar i publicist Viktor Ivančić.

Ova knjiga bila je povod da sa fra Dragom Bojićem, koji danas obavlja dužnost direktora Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra Zajedno – Sarajevo, razgovaramo o temeljnim ljudskim slobodama, "mostarskom pitanju", "dječijoj revoluciji" u Jajcu, nacionalnoj ugroženosti, religiji kao sredstvu etničke mobilizacije...

• Gospodine Bojiću, kada neko zbog izrečenih stavova, kao što je bio slučaj s Vama, ostane bez posla, društvene pozicije i sl., onda ne strada samo pojedinac, nego stradaju  i sloboda govora, sloboda izražavanja, kao temeljne ljudske slobode. Kakvo je, s Vašeg stanovišta, stanje u BiH u pogledu navedenih sloboda?

- Čini mi se da je stanje sve gore. To pokazuju i najnoviji slučajevi i u našoj zemlji i u cijeloj regiji. Vlast konstantno stvara i održava ozračje u kojem se ne tolerira slobodno i kritičko mišljenje. Istodobno dopuštaju se i toleriraju javne uvrede, difamacije pa i javni linč pojedinaca.

To najčešće ostaje nesankcionirano i na taj način se želi zastrašiti i sve druge koji bi se usudili misliti kritički i slobodno. Sloboda govora je nažalost i danas i kod nas i diljem svijeta ugrožena i povezana s osobnim rizicima.

• Upravo ste objavili knjigu Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Sam naslov implicira o čemu tekstovi i intervjui objavljeni u knjizi govore. Je li to Vaš svojevrstan odgovor na pokušaj da Vas ušutkaju i, kolika je, zapravo, sprega između politike i religije u današnjem bh. društvu i na koji način se ona reflektira na život običnog građanina?

- Da je knjiga objavljena, zaslužni su izdavači (Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net, odnosno Štefica Galić i Amer Bahtijar) koji su mi predložili da dio mojih tekstova i intervjua skupimo i objavimo.

Postojeće daytonsko ustrojstvo BiH omogućuje ugroženost i to stanje se neće promijeniti dok se ne promijeni Ustav. A za to, očito, ne postoji ni političke volje kod bh. političara niti interesa od strane međunarodne zajednice.

Zlato je ovdje metafora političke pljačke, beskrupulozne i nezajažljive želje za profitom, koja, koristeći nacionalne i religijske simbole, za sobom ostavlja groblja uneserećenih i opljačkanih ljudi. Tamjan simbolizira spregu vjerskih zajednica s politikom, njihovu podršku izrabljivačkim nacionalističkim politikama od kojih i same profitiraju opravdavajući svoje zlo djelovanje „nebeskim i božanskim“ razlozima.

Ta sprega je donijela i donosi puno zla ljudima na ovim prostorima, a kako stvari stoje, ona će i u budućnosti biti glavno obilježje ovih društava i uzrok najvećih zala. Motivi i ciljevi su uvijek i isključivo profit, pohlepa za novcem, želja za vlašću i održavanjem moći.

• Danas živite u Jajcu, gdje se upravo dešava svojevrsna „dječija revolucija“, gdje djeca, tinejdžeri, dižu glas protiv podjela, dok stariji nastoje ugušiti tu pobunu. Kako gledate na ovu apsurdnu sitauciju  i imate li komentar zbog čega se na ovu ideju nije 'zakačila' neka ozbiljna društvena snaga i iznjedrila ozbiljno rješenje za naše sunovrate tipa dvije škole pod jednim krovom?

- Inicijativa učenika je nešto najbolje što se dogodilo ovom gradu, iako su djeca pritom uglavnom ostala usamljena, ostavljena i od svojih kolegica i kolega, profesora, roditelja, praktično cijelog grada. No, to još više govori o građanskoj hrabrosti i humanosti ove djece i njihovoj želji da žive u drugačijem svijetu od svijeta na koji su došli i u kojem sada žive.

Nije nimalo slučajno da se to događa u Jajcu i u Srednjobosanskom kantonu. Političke elite, prije svega dvije najveće nacionalne stranke, žele pod svaku cijenu dokrajčiti mogućnost suživota i u potpunosti sahraniti ideju multietničnosti. U Republici Srpsko,j a i u većini kantona u Federaciji taj problem odavno ne postoji jer je predominantna jedna etnička skupina, u hercegovačkim kantonima hrvatska, u drugim kantonima bošnjačka.

Srednjobosanski kanton je i unatoč najstrašnijim sukobima Hrvata i Bošnjaka i njihovih političkih i nacionalnih podjela, ostao multietničan i budući da bez novoga rata nije moguće očistiti jednu ili drugu etničku skupinu, politika čini sve da se podržavaju stare i stvaraju nove podjele koje bi dugoročno gledano mogle imati strašne posljedice. Svoje političke (nacionalne) elite slijedi i licemjerna, kompromiserska i oportunistička većina građana, što je slučaj i s Jajcem, i na taj način osnažuje nacionalističke politike.

• Nedavno je u Mostaru potpisana „Povelja o miru“ i odaslate su poruke o Mostaru kao jedinstvenom gradu mira i prosperiteta, a znamo da je to najpodjeljeniji grad u BiH. Šta je bit problema u Mostaru i zbog čega nema rješenja za „mostarsko pitanje“?

- Problem Mostara se ne želi rješavati jer tako i hrvatska i bošnjačka strana mogu vječno manipulirati „mostarskim pitanjem“ i građanima ovoga grada i cijele Federacije. Teško je očekivati da će se to pitanje u skorije vrijeme riješiti, jer kad bi se pozitivno riješilo „mostarsko pitanje“, riješili bi se i relaksirali dijelom i hrvatsko-bošnjački odnosi u Federaciji, a to vladajuće stranke naprosto ne žele.

Proces Alojziju Stepincu jest bio montirani politički režimski proces, ali ne smije se nikako smetnuti s uma ni Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva što je imalo velike posljedice pogotovo za pravoslavce i Srbe na prostoru Endehazije. 

Mostar su od projugoslavenskog, otvorenog, romantičnog, mitskog (Veležovog) grada – most-grada koji spaja i povezuje različitosti, hercegbosanski nacionalisti i HDZ-ova politika pretvorili u grad nacionalizma i isključivosti.

• U BiH se, s vremena na vrijeme, aktuelizira pitanje „ugroženosti“ Hrvata, a u nekim slučajevima zagovara se i treći entitet. Da li ta „ugroženost“ ima uporište u stvarnom bh. društveno-političkom ambijentu?

Ugroženošću Hrvata se uglavnom manipulira u političke svrhe, posebno u predizbornim kampanjama. Činjenica je da su Hrvati tamo gdje su manjina ugroženi, ali to je slučaj i s drugim narodima ondje gdje su u manjini, ali i uopće sa svim manjinama.

Postojeće daytonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine omogućuje tu ugroženost i to stanje se neće promijeniti dok se ne promijeni Ustav. A za to, očito, ne postoji ni političke volje kod bosanskohercegovačkih političara niti interesa od strane međunarodne zajednice.

• Kako gledate na to što je Županijski sud u Zagrebu u potpunosti poništio presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu, koje su donijele komunističke vlasti 1946, osudivši ga na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Kakve posljedice će ta odluka imati po Katoličku crkvu i regionalne odnose, posebno Hrvatske i Srbije (premijer Srbije već je  najavio protestnu notu Hrvatskoj zbog „rehabilitacije fašizma“)?

- Slučaj Stepinac najbolje pokazuje koliko su opterećeni odnosi dviju Crkava koje su snažno politizirane i nacionalizirane. Ni u jednoj Crkvi se nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanja od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos. To pothranjuje međusobne antagonizme i konfesionalnu i nacionalnu nepodnošljivost.

Slučaj Stepinacće, čini se, zauvijek ostati kontroverza jer je teško očekivati da će dvije Crkve postići zajednički stav o ovome čovjeku i njegovom djelovanju. Najbolje bi bilo da proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca nikad nije ni otpočeo, ali to je u međuvremenu završena priča od koje službena Katolička crkva nikad neće odustati. Stepinac je pretvoren u nacionalnog i političkog sveca u službi nacionalne homogenizacije, jačanja martirološkog katolištva i hrvatstva i iracionalne i sulude borbe protiv komunističkog režima koji više ne postoji.

Proces Alojziju Stepincu, kao i neki drugi procesi iz komunističkog vremena, jest bio montirani politički režimski proces, ali ne smije se nikako smetnuti s uma ni Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva što je imalo velike posljedice pogotovo za pravoslavce i Srbe na prostoru Endehazije. Odnosi među dvjema crkvama će se popraviti onda kada one budu više evanđeoske i humane po primjeru Isusa iz Nazareta, a manje nacionalističke i političke.

• Živimo u dobu u kojem se religija koristi kao osnovno obilježje ljudskog identiteta i kao sredstvo etničke mobilizacije, pa i uzrok ratova. Već duže vrijeme se govori i o sukobu civilizacija. Koliko su ti problemi uzrokovani vjerskim razlozima ili su po srijedi drugi motivi?

- Religije (konfesije) su i u prošlosti imale važnu ulogu u formiranju identiteta. To po sebi nije i ne mora biti negativno, ako se vjera i vjerska (religijska) pripadnost razumijevaju na ispravan način. Problem nastaje kad se religijski identitet želi nametnuti kao nad-identitet, najvažniji i isključivi čovjekov identitet i kad se to zloupotrebljava u fanatične misionarske i prizemne političke svrhe. Konac prošlog i početak ovog stoljeća ponovno je snažno obilježen religijom, nažalost, često u njezinim najgorim, najopasnijim i najagresivnijim manifestacijama.

• Postoje li alternativni pravci unutar religijskih zajednica koje bi bili spremni iskoristi snagu autentičnih vrijednosti religije za približavanje među narodima u BiH?

- Postoje ljudi (vjernici) koji svoju vjeru pokušavaju živjeti autentično, odgovorno i solidarno, koji ne pristaju na vjersku isključivost i kojima je stalo do dobrih odnosa s drugima. Takvi su u manjini, ali oni svjedoče o onoj dobroj strani vjere i njezinim pozitivnim i humanim potencijalima.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Snježana Mulić-Softić

Iako ljetni raspust traje već dva mjeseca, Đorđe Mirković, direktor Osnovne škole „Sveti Sava“ u Bijeljini tek je prije dva dana počeo koristiti svoj godišnji odmor.

Do tada je, kaže, ili bio na skeli, postavljajući fasadu na školsku zgradu, ili je „ganjao“ donacije za renoviranje...

Dočekuje nas ispred škole, a onda sam gura teška željezna vrata na stražnjem ulazu kako bismo uparkirali auto.

Vidi našu zbunjenost, pa kaže: „Ništa se ne čudite. Ja sam vam takav, ja volim svoj posao, volim ovu školu, i što ja ne bih vas ovako dočekao ili se popeo na skelu i postavio fasadu“.

Uvodi nas u veliko, besprijekorno čisto školsko dvorište, koje okružuju četiri školske zgrade, od kojih su dvije izgrađene davne 1902. godine.

„Vidite kako smo ovo očistili, tamo gdje je onaj svježi beton - tu su bile šupe, tu su se legle zmije i mačke, svega je tu bilo. Sad smo to srušili i tu ćemo napraviti kutak za roditelje, bake, deke, sve one koji dođu da sačekaju svoju djecu... Tu će biti klupe, muzika, štampa“, govori, čineći rukom veliki luk, a onda je zaustavi na staroj zgradi koja sada izgleda kao nova i miriše na svježu boju.

Koncert i donatorska večer

- To je fasada koju ste Vi  postavili?

„Neka, polako, sve ću vam ispričati, haj'mo prvo u školu da vidite i ostalo“, kaže i uvodi nas u hol, čiji se je pod još mokar od čišćenja, a onda i u svoju kancelariju sa uglancanim starim vitrinama punim pehara koje su osvojili učenici škole na čijem je čelu više od dvije godine.

„Ja sam nastavnik muzičkog u ovoj školi i tu radim 30 godina. Tu je radio moj pradjed, tu su u školu išla moja djeca, a sada će i moji unuci i ja sam, kad sam došao na mjesto direktora, rekao sebi da kao domaćin moram nešto uraditi da se ona dovede u red. Znao sam da ne trebam pitati vlast, jer ona nikad nema para, pa sam odlučio sa svojim uposlenicima riješiti ovaj problem. A on je bio ogroman, škola je bila u katastrofalnom stanju. Prozori i vrata su bili – užas. Toliko su bili stari i rasklimani, djeci je duvalo u leđa, pa smo mjesečno samo za grijanje trošili devet hiljada maraka (4,5 hiljade eura), a naša cjelokupna primanja od Ministarstva prosvjete iznose 7.300 KM. Osim toga, toaleti su bili zapušteni, iz podruma je izbijala vlaga i smrad, jer je bio kompletan pod vodom, kada je prije dvije godine bila poplava. I uz sve to, tu je bila ta stara fasada, čiji su dijelovi otpadali i padali na tle. Stalno sam strahovao da se neko dijete ne ozlijedi ili, ne daj Bože, da pogine, pa smo dugo držali okolo trake upozorenja“, počinje Mirković svoju priču.

A da bi sve što nije štimalo uštimao, morao je, kaže, prvo nabaviti novac.

„Ja sam muzičar, sviram sve instrumente osim violine. Ja vam i tezgarim, nije me stid reći. E, kad već zarađujem od muzike, bilo je logično da na taj način probam zaraditi i novac za renoviranje škole, pa sam sa svojim učenicima priredio donatorsko veče sa koncertom starogradskih pjesama i poezije. Na toj večeri smo prikupili 17.500 KM“, priča i pokazuje pozivnice koje je štampao za tu priliku – na jednoj strani su fotografije škole, rasklimani i crvotočni prozori i vrata, fasada koja se obrušava... a na drugoj kratki opis stanja školskih zgrada i mjesto i datum održavanja koncerta.

„Eto, tako smo mi, uz Tiho noći, Đuvegije, gdje ste da ste... i poeziju, skupili tih inicijalnih 17,5 hiljada maraka. Najviše novca dali su naši privrednici, ali su dali i roditelji. Oni ne žele da se spominju njihova imena, ali ja moram spomenuti jedno – ne znam što, ali mi je najmilija donacija od 50 KM koju je dala naša penzionisana učiteljica Radinka Bogičević. Onda se uključio i ministar prosvjete i kulture, pa smo od njega dobili 6.000 KM."

I cvrčak, i mrav

Mirković priča o kolektivu koji „diše kao jedna duša“, o tome kako nikome - ni nastavnicima, ni spremačicama, ni njemu... nije teško bio šta uraditi, samo da „svi budu zadovoljni i na posao dolaze sa osmjehom“.

U tom trenutku u kancelariju ulazi spremačica Sandra sa kafom.

„Eto vidite, Sandra je na godišnjem, a sad nam donosi kafu“, kaže direktor, a ona objašnjava kako je išla u kupovinu, pa malo navratila u školu.

„Rekla mi je Mevlida (spremačica) da su direktoru došli gosti, pa sam otišla napraviti kafu“, kaže Sandra, spušta šoljice i odlazi.

Direktor nastavlja priču o renoviranju. Kaže da su išli etapno. Prvo su zamijenili vrata i prozore (ukupno 54 prozora), potom su sanirali podrum, u njemu napravili prostoriju za spremačice i "klub" za kompletno osoblje, a potom, taman kada su djeca otišla na raspust, postavili su i fasadu.

Sa direktorom su fasadu postavljala i tri školska domara: Zdravko Grujičić, Dragan Lazić i Milorad Prodanović.

„Ja sam vam i cvrčak, i mrav“, kaže direktor Mirković u šali i objašnjava: „Često ja sviram i mimo školskih priredbi, kada pravimo školske izlete i slično. A sada sam pokazao da sam i mrav. Dvadeset dana smo, moj domari i ja postavljali fasadu, od šest ujutro do osam navečer, ofarbali smo hiljadu kvadrata.“

Pitamo ga gdje je naučio taj posao, a on odgovara: „Ja sam dijete sa sela, svašta pomalo znam“.

Domar Lazić kaže kako ga nimalo nije iznenadilo što je direktor s njima radio na skelama.

„Ozbiljno smo radili, kao pravi majstori. Bilo je tu i pjesme i smijeha, i bacanja boje na onog ispod tebe. Uglavnom, posao smo završili uspješno.“

Bez ijedne kritike

Direktor se hvali kako nisu dobili nijednu kritiku za njihov rad, a da su uštedjeli veliki novac.

„Nama je jedna kompanija za sve ove radove koje smo sami završili, tražila 130.000 KM, a mi smo sav materijal i sve poslove obavili  sa 23.000 KM. Naravno, niko od nas nije dobio nikakvu nadoknadu za ovaj rad“, priča Mirković.

Kaže da će im svima biti „plaćeno“ u dobrim uvjetima za rad.

„Moja deviza je – samo zadovoljan radnik je dobar radnik. Sada smo poboljšali uslove za rad i mislim da će ova škola svakog dana biti sve bolja“, kaže direktor.

Dok nas prati, pokazuje „razredne kutke“, djeliće školskog parka koji se dodjeljuju višim razredima i gdje oni iskazuju svoju kreativnost, ali se i takmiče čiji će kutak biti najljepši, te priča o planovima za nove koncerte, nove donatorske večeri i nova renoviranja u školi.

„Kada bi svi radili ovako kako mi radimo u ovom našem kolektivu, koji nije mali, jer ima skoro 1.300 učenika i 110 zaposlenih, država bi nam za tri godine bila kao Švajcarska. Upravo tako napišite i dodajte da se za to samo ponekad treba popeti i na skelu“, poručuje Đorđe Mirković, dok za nama zatvara ona željezna vrata iz stražnjeg dvorišta.

Izvor: Al Jazeera
 

Piše: Snježana Mulić-Softić

Iako u Bosni i Hercegovini postoje tri javna poštanska operatera - BH Pošta, Pošte Srpske i Hrvatska pošta Mostar - nijedan od njih nema uslugu „brze pošte“, odnosno nemaju je na cijeloj bh. teritoriji.

Ako pokušate npr. iz Sarajeva poslati pošiljku u Međugorje, Banju Luku, Nevesinje i sl. to neće biti moguće, odnosno BH Pošta bi tu pošiljku mogla proslijediti samo do granice „teritorije“ na kojoj operira. Isto je i kada odete u Banju Luku, Pale i sl. i zatražite uslugu brze pošte do Tuzle, Zenice... a iz zapadnog dijela Mostara, Tomislavgrada ili Posušja nećete moći otrpemiti pošiljku u Sarajevo, Laktaše, Prijedor...

U BH Pošti kažu da ova usluga, ustvari, nikad nikom nije bila odbijena, nego su je pokušavali odraditi tako što su potpisivali ugovore sa privatnim kompanijama koje se bave brzom poštom i onda im prosljeđivali zainteresirane klijente.

'Spori i tehnološki zaostali'

I u Hrvatskoj pošti (HP) Mostar kažu isto.

No, kako ističe Mate Rupčić, predsjednik Uprave, „način na koji smo funkcionirali, kada govorimo o kvaliteti (brzina prijenosa, rokovi…) nije zadovoljavao poslovne korisnike. Jednostavno smo u tzv. kurirskim uslugama bili nekonkurentni, spori i tehnološki zaostali“.

Uz sve nabrojano, takav vid odrađivanja usluge „brze pošte“ uopće nije bio isplativ, a privatne kompanije koje se bave ovim uslugama, pokupile su veliki dio finansijskog kolača.

Zbog svega toga, tri javna poštanska operatera, pokrenula su projekat „Brze pošte na nivou BiH", a koji treba postati operativan prvog oktobra.

“Sigurno da su i privatne kurirske tvrtke utjecale na odluku o pokretanju projekta, ali su nas u HP Mostar pokrenule okolnosti u kojima smo se zatekli. U prvom redu - pad obujma običnih pismovnih pošiljaka, pad obujma financijskih usluga, a ponajprije činjenica da smo čvrsto odlučili boriti se za svakog zaposlenika, jer s postojećom razinom poslovne aktivnosti teško bi zadržali zaposlenike. Stoga i 'brzu poštu' vidimo kao jedan od stupova oko kojih ćemo graditi budućnost tvrtke. HP Mostar u pripremi ima još neke projekte za koje ćete čuti uskoro, a usko su vezani za 'brzu poštu'“, kaže Rupčić.

'Kvalitetna i pristupačna usluga'

U Poštama Srpske ističu kako im je bitno da njihove usluge budu dostupne svim građanima BiH i da su stoga otpočeli saradnju sa ostala dva bh. poštanska operatera.

„Ovom saradnjom poboljšaćemo vremensku i prostornu dostupnost usluge. Dakle, uskoro će pošiljka poslana 'brzom poštom' iz Republike Srpske u bilo koji grad ili mjesto u Federaciji BiH, biti uručena u roku od 24 časa, a isto tako i iz Federacije BiH u Republiku Srpsku, po najpovoljnijim cijenama“, rekla je za Al Jazeeru glasnogovornica Pošte Srpske Željka Koljančić.

Sva tri operatera ističu kako je saradnja u pripremnom periodu izuzetna i da se projekat trenutno realizira za određene pravne subjekte u svrhu testiranja.

„Uvjereni smo da s ovom uslugom donosimo novu vrijednost na tržište BiH. Suradnja s BH Poštom i Poštama Srpske je na visokoj razini jer nam je svima cilj pružiti što kvalitetniju uslugu svim korisnicima poštanskih usluga u BiH“, kaže predsjednik Uprave HP Mostar, dok iz Banje Luke poručuju da će kvalitetna i cjenovno pristupačna usluga, sa garantiranim rokom uručenja, ovu uslugu učiniti - posebnom.

Izvor: Al Jazeera 

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Izgleda da su neka djeca išla bez potrebe u školu, da su škole džaba vršile obuku, jer je neko u Kantonu Sarajevo donio odluku da učenici koji su završili srednju medicinsku školu ne mogu do daljenjeg obavljati pripravnički staž koji im je preduslov za polaganje stručnog ispita, a taj ispit je preduslov za apliciranje za posao, kaže dr. Bakir Nakaš, penzionisani specijalista infektolog i bivši dugogodišnji direktor sarajevske Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš".

Ovaj problem, koji se, kako kaže, godinama provlačio, ali nikad nije doveo u pitanje obavljanje staža, odjednom je iskrsnuo u najgorem obliku i tako dodatno pogoršao ionako lošu situaciju u zdravstvu i društvu.

U razgovoru za Al Jazeeru, dr. Nakaš, koji iza sebe ima 40-godišnje iskustvo u javnom zdravstvu, govori o ovom problemu, ali i mnogim drugim devijacijama u zdravstvenom sistemu.

• Može li se odluka o ukidanju mogućnosti stažiranja posmatrati kao ukidanje jednog od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na rad?

- Može se posmatrati i tako, ali i kao kršenje zakona kojim je propisano da su učenici sa završenom srednjom medicinskom školom i višom, odnosno zdravstvenim fakultetom, dužni obaviti pripravnički staž i položiti stručni ispit. To je federalni zakon, a radi se o tome da je kantonalni ministar kazao da se na izvjesno vrijeme odlaže obavljanje staža u medicinskim ustanovama i, koliko znam, nema nikakve pismene odluke, ali je svi sprovode.

Ima godinu dana da je većina zdravstvenih institucija prećutno onemogućila primanje stažista - kao nemaju prostora, nemaju kapaciteta, nemaju novca, a taj staž se uopće ne plaća, već samo zdravstveno osiguranje, to su minimalni troškovi.

• Da li je iko zbog toga podnio prijavu ili se na bilo koji drugi način pobunio?

- Koliko sam ja čuo, niko zvanično ništa nije poduzeo. Moguće da je neko pojedinačno nešto uradio, moguće da se opet neko pojedinačno „ušunjao“ u neki dom zdravlja. Koliko znam, ta se zabrana još ne odnosi na sve domove zdravlja, pa se tamo ta djeca nekako ubacuju samo kako bi obavila taj staž. To bude kao da nelegalno rade nešto što treba biti legalno i što je zakonom propisano.

To se pitanje godinama povlačilo, nije bilo kapaciteta da se osigura kontinuirani pripravnički staž. Smatram da bi se pripravnicima trebala osigurati i naknada, ali i upisati staž koji provedu na praksi.

• Koliko je takvih mladih ljudi koje je sistem zaustavio na njihovom putu prema zapošljavanju?

To je teško reći, jer postoji veliki broj njih koji upisuju srednju medicinsku školu, ali se ne opredjeljuju da rade, nego odlaze na studij. Medicinska škola inače ima tri godine prakse, što nema nijedna druga škola, i po  tom osnovu je čudno da im se još nameće i pripravnički staž.

• S druge strane, oni koji su završili studij medicine žale se kako od diplome do zaposlenja gube puno vremena, jer je u FBiH obavezan pripravnički staž, a on je preduvjet za stručni ispit. Istovremeno, tog staža nema u RS-u, pa mnogi iz Federacije idu u Banju Luku i tamo polažu stručni ispit. Otkud ta razlika?

- Ja sam završio studij koji je trajao pet godina, on sad traje šest godina, i ta šesta godina je zamišljena da se provede u praksi i zamijeni pripravnički staž. Pretpostavljam da su to uradili u Banja Luci, ali je pitanje kako oni sad prihvataju diplomu iz Federacije ako program nije prilagođen.

Činjenica je da postoji jednostavan izlaz – ne moraju uopće volontirati, trebaju se primiti u radni odnos i jedno vrijeme raditi u timu, pod nadzorom. To bi se trebalo tretirati kao probni rad, i kad prođe tu obuku, onda mentor ima priliku i da upozna tog mladog kolegu, da vidi ima li on afiniteta za to ili ne, i da mu se na kraju ponudi i radni odnos. Ministarstvo zdravstva treba da propiše da svaka zdravstvena ustanova ima obavezu primiti određeni broj pripravnika na staž i da se sredstva za to daju kroz budžet Zavoda zdravstvenog osiguranja.

• Da li je ovaj problem samo povećao odljev medicinskih kadrova iz BiH?

- Činjenica je da ti kadrovi, ako se odlijevaju, ne odlijevaju se sa tek svršenom školom, jer njima u inostranstvu traže i program, i stručni ispit. Rijetko će ko otići u Njemačku da polaže stručni ispit, nema šanse. Većina ih se zaposli u kafiću, vozi taksi ... rade bilo šta, jer im je sistem zapriječio put do posla za koji su se školovali. Činjenica je da smo izgubili kadrove koje smo školovali.

Kako onda zdravstvene ustanove obnavljaju i podmlađuju kadar?

- Mi smo se naproizvodili tih kadrova. Još se nije desilo da u zdravstvu postoji potreba, a nema kadrova koji nemaju stručni ispit. Onog momenta kada se to desi, vjerovatno će se nešto i promijeniti.

• Dokle se došlo sa reformom zdravstva u FBiH, koja se provodi u okviru Reformske agende BiH, a dokle sa zdravstvenom reformom u Kantonu Sarajevo?

- Moram reći da ja tu reformsku agendu nikad nisam vidio, nisam imao priliku da je pročitam, niti sam prisustvovao nekoj javno prezentaciji. Ja sam bio jedan od koordinatora prve reforma zdravstva koja je započeta 1998, a mi smo je započeli za vrijeme rata - napravili smo strateški plan na svim nivoima, koji je bio vrlo kvalitetan, u kojem smo dali i akcent na promociju zdravog života, zdravog starenja, dolaska na svijet pod jednakim uvjetima, da i u zabitom selu postoji neonatolog... ali se to nije sprovelo. Onda je Skupština Kantona Sarajevo donijela strateški plan reforme od 2006. do 2016. i ove godine se trebalo završiti. Bili su propisani svi nivoi reforme ali, koliko sam upućen, sve je još uvijek na nekakvom započetom nivou.

• Šta je najveći problem u zdravstvu?

Bilo bi najneophodnije da se dovodu sposobni umjesto podobnih, na svim nivoima, a velika većina rukovodstva su iz reda podobnih. Drugo, mora se u potpunosti uspostaviti novi sistem finansiranja, da to ne bude kao dosadašnje, prema 'istorijskom' modelu – koliko si dobio lani, evo ti i ove godine. Trebalo bi biti po principu da novac slijedi pacijenta - gdje se više radi da tamo novac ide. Sada imate situaciju da neke institucije više rade, a dobiju isto novca kao oni koji manje rade i naravno da takvi odlaze u dubiozu.

U zdravstvu se mora konačno kazati šta je sa amortizacijom, odakle se ona finansira, mora se uspostaviti jaka informaciona baza i veza između primarne zdravstvene zaštite i specijalističko-konsultativne i bolničke zaštite, mora se promijeniti svijest pacijenta da na određeni način koristi zdravstvenu zaštitu, a da jako puno svojih zdravstvenih problema može regulisati kroz jedan sasvim drugačiji stil življenja, trebamo se preorijentisati da bolnice ne budu institucije gdje će pacijenti odlaziti samo u slučaju kad se desi neizlječiva bolest pa tu ostanu po nekoliko mjeseci, nego uvesti centre za palijativnu njegu koji su jeftiniji, preći na dnevnu hirurgiju, ima jako puno intervencija koji se mogu završti za dan-dva... možda i neke porode obavljati kod kuće.

• Ko je najveći krivac što još uvijek nije reformirano zdravstvo?

- Najveći krivac je odsustvo međusobnog dijaloga i komunikacije. Reformu trebaju da sprovedu zdravstveni profesionalci, a trebaju je propisati autoriteti  -  zavodi za javno zdravstvo i ministarstvo. Jako malo su se slušali zavodi za javno zdravstvo, njihova uloga je jako potisnuta.

• Ministrica zdravstva Kantona Sarajevo je izjavila da je analizom utvrđeno da veliki broj zdravstvenih ustanova radi poslove koji nisu u njihovoj nadležnosti. O kojim poslovima se radi?

- Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti od 1997. postojala je striktna podjela, pa se kazalo - u primarnoj zaštiti se radi to, u sekundarnoj to, u tercijarnoj to... i nije bilo dozvoljeno da ustanove sekundarnog nivoa obavljaju usluge tercijarnog nivoa. Međutim, tehnologija se promijenila, pa je tercijarna zaštita uvedena i u domove zdravlja. Recimo, fizikalna medicina je bila tercijarna zaštita, a sad je u domovima zdravlja, kao i razne dijagnostičke procedure.

To je ovo što se sad govori da se primarnom zdravstvenom zaštitom bavi Klinički centar (KCUS), domovi zdravlja tercijarnom, a Opća bolnica sekundarnom. Međutim, činjenica je da se Opća bolnica bavi i sekundarnom i primarnom zaštitom, jer ima i kapacitete, i znanje.

• Kako gledate na odnos prema pacijentima, na činjenicu da dugo čekaju da budu primljeni, da sjede u neuslovnim čekaonicama, a uzorke za nalaze obavljaju u prljavim toaletima...

- Sve zavisi od kuće od kuće, zavisi od menadžmenta, od ljudi koji je vode. Ako vi dozvolite da se radi taj javašluk, on će se raditi. 

• Evidentna je i neujednačenost kadrova, kada su u pitanju klinike i domovi zdravlja. U Sindikatu doktora medicine i stomatologije u Sarajevu  kažu da se medicinari, pogotovo sestre i tehničari, najrađe zapošljavaju u domovima zdravlja, jer je tamo manje posla, dok je su bolnice deficitarne kadrovima.

- Zavisi ko šta hoće. Jedan hirurg ne može se zaposliti u domu zdravlja jer tamo nema šta raditi, jedan kardiolog koji hoće da radi, da bude interventni kardiolog, neće tamo raditi, to zavisi od afiniteta. Činjenica je da smo se podijelili, da veliki dio medicinara radi u domovima zdravlja i služi samo kao skretničar koji šalje pacijente od jednog specijaliste do drugog, od jedne ambulante do druge... i da imate ljude koji dežuraju u bolnicama godinama, provode gore noći i noći... 

Također imate doktore koji imaju po 2.000 kartona i one koji imaju upola manje. Postoji ta diskrepanca kada pacijent bira svog ljekara, jer on bira ko mu je bliži, ko se prema njemu bolje ophodi, pa dođete u jednu istu ambulantu gdje su dva doktora koja su završila istu specijalizaciju, a kod jednog je stotinu pacijenata, kod drugog su dva. I obojica dobijaju istu platu. I to je pitanje za reforme. U zdravstvenu struku neki ljudi jednostavno zalutaju - morate voljeti profesiju, morate voljeti ljude...

• Koliko moratorij na zapošljavanje, koji je donijela Vlade KS u maju prošle godine, utječe na kadrovsku politiku u zdravstvu?

- Ako imate neodgovoran menadžment koji gomila kadrove, onda se mora staviti taj moratorij. Ja se naježim kad neko kaže da ima viška stotine radnika, to su ti politički, ti „sposobni“, nedodirljivi menadžeri. Istina je da se moraju obnavljati kadrovi, ali adekvatnom zamjenom. Ako hirurg ode u penziju, morate nadoknaditi hirurga, ne možete dovesti medicinsku sestru. Mi nemamo politiku razvoja ljudskih resursa, ta politika se nigdje ne vodi, niko se ne pita šta će nama ovoliki medicinski i zdravstveni fakulteti.

• Godišnje se u KS-u na zdravstvo potroši 500 miliona KM, a niti su platama zadovoljni zdravstveni radnici, niti su pacijenti zadovoljni uslugom. Gdje nestaje toliki novac?

- Jako puno novca ode u investicije, a one se ne bi smjele finansirati iz obaveznog osiguranja. To obavezno osiguranje iznosi oko 360 miliona KM, ostatak je iz Fonda federalnog osiguranja i reosiguranja ili iz privatnog džepa pacijenta.

Iz obaveznog osiguranja imamo jako puno otplate dugova, kredita, kupovine opreme, izgradnje. Mi i dan-danas gradimo centralni medicinski blok, ogromna sredstva se izdvajaju za izgradnju Kliničkog centra. Revizori svake godine kažu da se iz Fonda zdravstvenog osiguranja ne mogu izdvajati sredstva za kapitalna ulaganja, pogotovo ne za izgradnju objekata.

• Budući da pacijenti koji koriste usluge javnog zdravstva moraju plaćati razne participacije, da u bolnice moraju nositi čak i svoje gaze i zavoje, da na neke preglede čekaju i po pola godine... znači li to da je liječenje u privatnim praksama u neku ruku jeftinije?

- Postoji jedna osnovna razlika između javnog i privatnog  - u javnom zdravstvu pacijent došao ili ne došao, plata se ima. Ako ih više dođe, više će potrošiti, pa im ostane manje. A privatno zdravstvo postoji samo ako postoje pacijenti. Ono što mene fascinira je to da je pacijent, zbog prijatnog odnosa prema njemu koji ima u privatnoj praksi, spreman privatniku platiti punu cijenu, a manje je spreman platiti participaciju u javnoj ustanovi, gdje čeka, gdje je iznerviran.

Javno zdravstvo se mora promijeniti u odnosu na pacijenta, ono mora shvatiti da je pacijent nešto zbog čega ono postoji i što ga unapređuje, a ne kao nužno zlo.

• Neke statistike govore da su mito i korupcija najzastupljeniji u zdravstvu. Koliko je ta pojava prisutna u bh. zdravstvu i kako joj se može stati ukraj?

- Mislim da daleko više korupcije ima u obrazovanju, lokalnoj samoupravi, policiji, sudstvu. Ovdje se poistovjećuje korupcija sa tradicionalnom željom da se izrazi zahvalnost za učinjenu uslugu, a niko ne proziva učiteljice kad im se nosi cvijeće i bombonjere za 8. mart.

• Nećete reći da nikada niste čuli da neke kolege uzimaju mito?

- Ma, jesam čuo, ja to znam, znam te ljude. Ja se tome strašno protivim, nažalost, korupciju je teško dokazati. Lično nisam vidio nijednu koruptivnu radnju i, samim tim, ne mogu je dokazati. Za koruptivne radnje treba postojati dvoje. U onom momentu kad onaj od kojeg se traži kaže: Ne dam - ona će prestati. Dok god je on na vagi i misli da će mu biti gore ako ne da novac, korupcija će trajati. U zdravstvu je daleko veća korupcija po pitanju gradnje, zapošljavanja, nagrađivanja, dodjele specijalizacija...

• Na KCUS-u je ukinuta Jedinica internističke intenzivne terapije koja je bila specijalizirana za pacijente u kritičnom stanju. Zbog toga je reagirala i Ljekarska komora KS-a. Kako gledate na taj potez novog menadžmenta na KCUS-u?

- U KCUS-u  su prije formiranja te jedinice postajale satelitske intezivne njege na hirurgiji, neurologiji, na internom... Međutim, bilo je jako puno nejasnih bolesnika koji su zahtijevali širi nadzor. Ta jedinica je svoju ispravnost naročito pokazala kada se pokazala svinjska gripa. Tu su bili pacijenti koji su zahtijevali 24-satni nadzor, čak je bilo stvoreno udruženje intenzivista, pa se trebala pokrenuti i specijalizacija za intenziviste... Takve jedinice su jako skupe, trebaju posebne kadrove, zahtijevaju puno potrošnog materijala, nema tu improvizacije. Iz toga vidim da se ta jedinica nekome pokazala kao nešto na što puno odlazi novca i ona je jednostavno nestala. Gdje je nestala, gdje su pacijenti, je li se liječe ili se neadekvatno liječe, puno je tu pitanja. To je korak unazad, svugdje u svijetu postoje takve jedinice, one su najsloženije, najefikasnije i najskuplje.

• Ljekarska komora KS je nedavno saopćila da su životi pacijenata ugroženi zbog sadašnjeg stanja u zdravstvu, koje je "haotično". Ima li mjesta ovakvoj konstataciji?

- Vjerovatno su imali pokazatelje koji su im dali za pravo da to zaključe tako. Uloga Komore je sigurno da ukazuje na potrebu racionalnijeg, efikasnijeg i kvalitetnijeg sistema. Ako oni smatraju da se neki stvari dešavaju iznad sistema, vjerovatno imaju pravo. Sama činjenica da iz kantonalne Vlade nikad nije povrđeno da je postojala pretenzija da se spoje dvije sarajevske bolnice, govorim o Općoj bolnici i KCUS-u, a formirana je grupa koja je u federalnom ministarstvu uradila elaborat i postoji rješenje koje se treba samo potpisati da se to uradi, daje za pravo Komori da reaguje. U Općoj bolnici pacijenti su raspoređivali prema indikacijama i prema težini, bio je to dobro uhodan sistem, znalo se ko ide u Opću bolnicu, ko u Klinički centar. Sve je bilo precizno definisano, a onda mendažment prelazi u KCUS i kaže - sad mi gore nemamo snaga, zatvorit ćemo gore dva dana, pa nek pacijenti idu u Opću bolnicu, i to se počne primjenjivati, a nigdje ne postoji pismena odluka. Komora je reagovala na nepostojanje pismene odluke - gdje su odluka i obrazloženje, zašto, koji je to cilj. Ovdje se radi o otuđenim centrima moći, oni upravljaju zdravstvom.

• Koliko sistem javnog zdravstva zaista služi građanima, a koliko nekim drugim interesima?

- Sistem javnog zdravstva je osnovan sa ciljem da služi građanima u pružanju usluga zdravstvene zaštite od javnog interesa kroz promociju zdravlja, prevenciju bolesti, liječenje i rehabilitaciju. Naš sadašnji sistem sigurno služi građanima u ostvarivanju navedenih ciljeva, u onom obimu u kojem postoje osigurani svi uvjeti (prostor, oprema, kadar, finansije). Nažalost, on služi i interesima nekih stranaka i pojedinaca iz raznih centara moći, te se nerijetko koristi za vlastitu promociju i promociju interesa pojedinačnih grupa, što može ići na štetu svih građana BiH.

• Da li su potezi novopostavljenog menadžmenta u KCUS-u donijeli neke pomake?

- Moguće da jeste, neko tvrdi da je jako puno. Evo u KCUS-u se do jučer čekalo satima, a sad se u kliničkoj laboratoriji za 45 minuta primi 50 pacijenata. Šta vi možete uraditi za manje od minutu sa pacijentom kad uđe? Ja sam dobio odgovor od jedne osobe: "Kaže im se 'dobar dan, nemamo dovoljno reagensa, otiđite u dom zdravlja, i doviđenja'".

Desila se još jedna stvar, koja može imati posljedice za građane, a donesena je s naglaskom da se trebaju zaposliti mladi. Naime, svi medicinari koji su navršili 65 godina su penzionisani. To su ljudi koji su u punoj snazi, to je ginekolog Jasna Gutić, to je opći i vaskularni hirurg Hasan Leto, otorinolaringolog Milan Mandilović, oftalmolog Ibrahim Pačo, traumatolog i ortoped Mufid Lazović, ortopedi Adnan Dizdar i Edib Jerlagić... Ortopedija je obezglavljena. Ne možete zamijeniti jednog ortopeda sa nekim mladim koji je tek završio. To jest po zakonu, ali zakon kaže da poslodavac može njih zadržati ako su im potrebni, a oni su svi potrebni. Sada su u privatnoj praksi, građani mogu doći do njih, ali sad oni to moraju platiti. Ako ništa ti ljekari mogu biti konsultanti. U Tuzli takvi ljekari učestvuju u timu koji radi na unapređenju kvaliteta zdravstvene zaštite.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Sofić

Bošnjaci - Turci, Srbi - Rusi... tako otprilike izgleda paralela koju jedan dio građana u regiji povlači kada je u pitanju njihov identitet. 

Ta identifikacija u nekim slučajevima ide toliko daleko da, kada se, primjerice, između sebe svađaju pojedini Srbi i Bošnjaci, vrijeđanja ne baziraju na diskreditaciji onog drugog, nego njegovog stranog "zaštitnika", a nasuprot tome veličaju onoga s kim se identificiraju. S druge strane, kada se žele pohvalti, i jedni i drugi, ističu vrline onoga koga smatraju svojim zaštitnikom i s kim se identificiraju...

O ovom svojevrsnom paradoksu, redukcionističkom poimanju religije kao instrumentu etničke mobilizacije, deficitu svijesti o političkom državnom patriotizmu, identifikaciji sa vanjskim "zaštitnicima" i vezanju sudbine za sudbinu velikih sila, o globalnom fenomenu religije kao nedovoljno shvaćene potentne snage koja oblikuje politički diskurs i nizu drugih pitanja razgovaramo sa socilogom religije, dr. Dinom Abazovićem, vanrednim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji predaje nastavne discipline: sociologija religije, religija u međunarodnoj politici, religije savremenog svijeta, religije i konflikti te religija i politika. 

• Profesore Abazoviću, određeni broj građani u BiH sve češće poistovjećuje svoju sudbinu sa sudbinom Turske ili Rusije, Erdogana ili Putina. Slično je u Srbiji, gdje jedan dio – Sandžak, sebe emotivno veže za Tursku, jug za Kosovo, odnosno Ameriku, a ostatak za Rusiju. Otkud ovakva povezanost i zašto ovdašnji narodi uporno traže neku vrstu političkog mentora i sponzora u stranim silama?

- Mislim da je u pitanju čitav niz faktora koji utiču, bar kada je medijska prezentacija stvarnosti u pitanju, a nije mnogo drugačije i u kolokvijalnim razgovorima također, da stvari izgledaju tako kako ste ih i opisali u postavljenom pitanju. Prvi značajan faktor, rekao bih, jeste da se takvim "prizivanjima stranih sila i patrona", mada zvuči naizgled paradoksalno, indirektno priznaje politička impotencija domaćih aktera da stvari mijenjaju na bolje u životima svakodnevnih ljudi. Naprosto već decenijama svjedočimo da se regionalni odnosi grade na antagonizmima i neprijateljstvu prema susjedima, a ne u suradnji i miroljubivim partnerstvima.

Potencija svoje moći i eventualne nadmoći nad drugim i drugačijim simbolički se dokazuje "povijesnim savezništvima", "bratskim nacijama", "historijskim prijateljstvima"... Drugi jednako važan faktor jeste revitaliziranje političke mitologije, koja se, da parafraziram Francoisa Fureta, služi kontaminacijom prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno biva i dotjerana vizija današnjice slikama iz „herojske“ prošlosti u kojoj su, na jedan ili drugi način, eto upravo te strane sile imale pozitivnu ulogu.

U svakom slučaju koji ste pomenuli, radi se o političkim mitovima koji su sredstvo da se povrati poremećeni društveni identitet, budući da se novi identiteti rađaju u trenucima sloma postojećeg istorijskog okruženja i bujaju u nastaloj društvenoj praznini. A mit kao mit, podsjetit ću, nije ništa drugo do "mješavina poluistina i divljih praznovjerja" kako bi to rekla Hannah Arendt. Konačno, države regiona su od devedestih godina prošlog stoljeća najčešće tretirane tek kao objekti, a nikako subjekti u međunarodnoj politici i uopće međunarodnim odnosima, a nerijetko je to slučaj i značajnom segmentu unutrašnjih politika, tako da je politički romanticizam sklon političkim mitologijama gotovo neizbježan.

• Istovremeno se čini da su se bosanski Srbi i Hrvati pozicionirali sebe kao dio nacionalnog korpusa susjednih država. Da li ovaj fenomen slabi snage opredijeljenje ka jačanju integrativnih procesa u BiH?

- Situacija sa bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima i njihov odnos prema susjednim državama naprosto nije u istom registru kao što je slučaj u odgovoru na prethodno pitanje. U prizmi povijesnih kontinuiteta i diskontinuiteta, bar kada je u pitanju relativno skorija prošlost, većinom su stanovnici ovih prostora, dakle i Srbi i Hrvati, živjeli u političkim "tvorevinama" koje su objedinjavale ovaj naš, nazovimo ga, geopolitički prostor, i nastranu imperije i ideologije, ipak su, bar u političkom smislu, bili dijelom jedne cjeline. Raspadom imperija, disolucijama Kraljevine SHS, potom Kraljevine Jugoslavije, te završno sa SFRJ, te sticanjem neovisnosti država sljednica, na sceni je specifična tenzija, bar kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, koja se ogleda u kulturološkom nasuprot političkom pripadanju zajednici.

Klasični evropski koncept nacije-države u potpunosti je implementiran u Srbiji i Hrvatskoj, dok je Bosna i Hercegovina, što je njena sudbinska karakteristika, država nacija (u pluralu). Društveno-politički institucionalizam po dejtonskom receptu nažalost nije u funkciji jačanja prekoetničke kohezije i izgradnje nadnacionalne političke zajednice, pri čemu se nadnacionalno ne smije tumači po definiciji kao antinacionalno. Radi se o principu da se prvo pripada svojoj političkoj zajednici, pa tek onda distinktivnim nacionalnim, kulturnim, religijskim ili teritorijalnim identitetima. Sve dok navedeni princip na zaživi u političkoj realnosti, na dobrobit svih, ali baš svih stanovnika Bosne i Hercegovine, dakle onih koji čine njenu političku zajednicu, situacija se neće mijenjati od ovoga čemu danas svjedočimo.            

• Ima li opravdanja za navode da Turci štite Bošnjake, Rusi Srbe, Nijemci Hrvate.. ili se radi o specifičnom obliku širenja geopolitičkog utjecaja velikih regionalnih sila, mobilizacijom na bazi kulturološke i vjerske pripadnosti?

- Naravno da nema opravdanja, samo su interesi vječni. Različiti su mehanizmi da se interes maksimalizira. U kombinaciji sa gore opisanom fabrikacijom političke mitologije, najgore što se može desiti jeste njegovanje klime u kojoj jedni drugima namećemo sindrom "podaničkog mentaliteta", na vlastite štete, a za tuđu korist.

• Dok su neki građani spremni emotivno podržati procese u drugim zemljama, izgleda da nema tako jakog emotivnog žara kada je riječ o sudbinskim pitanjima u matičnoj državi.  Tako, u tzv. zapadnom Mostaru imamo navijačke podrške reprezentaciji Hrvatske, i drugih zapadoevopskih zemalja, a samo ne reprezentaciji BiH, u Banjoj Luci navijaju za Ruse, u Sarajevu za Turke, u RS-u dočekuju Kozake, Putinove bajkere... Uz puno uvažavanje podrške drugima, možemo li govoriti o podaničkoj svijesti i krizi identiteta koji su nadjačali patriotizam i ljubav prema vlastitoj domovini?

- Nešto sam o tome rekao u odgovoru na prvo pitanje, mislim na poremećene društvene identitete. Nisam sklon zaključivati na osnovu pojedinačnih manifestacija niti izvoditi zaključke po osnovu analogija. Ne sporim da su prisutne prakse koje pominjete, ali šta doista misli "tiha većina" suočena sa problemima svakodnevnog života, koja dakako nije predmetom medijske prezentacije i nije akter pomenutih manifestacija, o tome ne znamo mnogo.

Ali jedno je sigurno, na sceni jeste kriza tzv. ustavnog patriotizma, odnosno osjećaja ne samo pripadnosti već i izgradnji zajedničke političke zajednice i svijesti, međutim trenutni institucionalni okvir ne nudi mnogo manevarskog prostora za djelovanje. To se srećom ne odnosi na manjinu, ali značajnu, koja u polju civilnog društva i aktivizma postiže izvanredne rezultate koji svjedoče da je drugačija Bosna i Hercegovina od ove koju ste ilustrirali u pitanju - moguća.

• Možemo li ovdje govoriti o instrumentalizaciji religije kao glavnom mobilizacijskom mehanizmu za jačanje etničkih nacionalizama nauštrb njenih etičkih vrijednosti?

- Da, više puta sam o tome pisao i govorio, religija je od početka devedesetih godina prošlog stoljeća do danas u regiji čvrsta politička činjenica. I to nije dobro! Najblaže rečeno, ne živi se duhovno u političkom životu, već politički u duhovnom životu! Kolega i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević je izvrsno poentirao u svojoj knjizi da se nažalost, u našoj praksi, od propovijedi, hutbi do hramova i spomenika, sekularizirano, dakle nacionalističko zlopamćenje apsorbira i zloupotrebljava vjerničko sjećanje. A utemeljujući događaji kod nas dominantnih religija su oslobađajući, nisu zlopamtilački niti osvetnički!

Mislim da je prioritet organizirane religije raditi na tome da se suoči sa tamnom stranom svoje nedavne prošlosti i prekine sa zloupotrebom religije u izvanreligijske svrhe bilo da se radi o unutarnjim akterima, bilo onim izvan struktura religijskih zajednica.

• Da li se u navedenim slučajevima radi o spontano nastalom fenomenu ili je riječ o fabriciranom dizajnu koji možda planski oblikuju agensi regionalnih sila koje se na Balkanu nadmeću za primat i kontrolu teritorija, ali i svijesti stanovnika?

- Povratak religije kao političke činjenice nije samo regionalni, već globalni fenomen. Nadalje, svjedočimo i specifičnom postsuverenitetskom prekrojavanju geopolitičkih sfera širom svijeta. Naravno da Balkan ima svoje specifičnosti, kao što je to slučaj i u mnogim drugim regijama sa njima imanentnih specifičnostima. Sve je to nerijetko podložno površnim interpretacijama i plodno tle za teorije zavjera. Treba se čuvati generalizacija, ali isto tako promišljati o tendencijama i argumentirano ukazivati na kauzalne veze. Ko god zanemari uticaj religije na politiku, mislim da je u krivu. U kojoj mjeri i u kojem slučaju, drugo je pitanje.  

• Po čemu se zapravo mjeri nivo „prijateljstva“ pomenutih država prema narodima i državama Balkana. Radi li se ovdje samo o retoričkoj podršci ili nju prate i razvojni programi? Činjenica je da Turska nije najveći investitor u BiH, zapravo je više investirala u Srbiju, s druge strane Rusija ima više obećanja nego realiziranih investicija u Srbiji, a Njemačka je glavni finansijski sponzor Srbije na njenom putu u Evropsku uniju.

- Prisutna je tendencija kod nas da se ekonomiji pripisuje mnogo veća uloga u konsolidaciji poremećenih društvenih odnosa nego što je to doista slučaj. Ekonomija jeste važan, veoma važan element jednačine, ali nikada i nigdje nije bila ključni faktor. Hladnoj i do u tančine iskalkuliranoj poduzetničkoj ekonomskoj pragmi, dakako ne govorim o ekonomskom mešetarenju, treba racionalan kontekst i pravna sigurnost koju obezbjeđuju stabilan društveno-politički sistem i ono što se kolokvijalno naziva povoljno poslovno okruženje.

S druge strane, državno sponzorirani ekonomski projekti odraz su politike koja je usko vezana sa razvojem vanjskopolitičke agende konkretne države. Mislim da je u našem slučaju bitnije orijentirati se na prvi aspekt, dakle analizirati zašto nas u "širokom luku" zaobilaze poduzetničke inicijative, strana privatna ulaganja i partnerstva itd. Sve dok se unutrašnje političke prilike ne stabiliziraju i ne postanemo koliko-toliko stabilno društvo, sa vlastitom orjentiranošću i prioritetima, primjeri koje navodite biti će samo i isključivo u funkciji ilustracije koliko smo sve više objekti a sve manje subjekti politika, pa i ekonomskih.      

• Institut za evropske poslove nedavno je proveo anketu u Srbiji u kojoj je učestvovalo 1.007 ispitanika. Na osnovu rezultata ove ankete veliki broj medija je objavio da "Srbi najviše vole Ruse, a najmanje Hrvate". Koliko su ovakve ankete stvarni pokazatelj raspoloženja među narodima a koliko zapravo one utječu na oblikovanje svijesti o drugom i drugačijem?

- Najiskrenije, ne sumnjam u metolodolgiju pomenutog instituta, ali nisam je vidio tako da je nezahvalno komentirati rezultate ankete. Ipak, opća napomena, nakon svih ovih godina i istraživanja u kojima sam učestvovao ili imao priliku konsultirati metodološki instrumentarij, i u slučaju najprofesionalnije dizajniranih i implementiranih anketa, faktor koji se pojavljuje kao neizbježan jeste "društveno poželjno odgovaranje". Odnosno, ispitanici unaprijed kalkuliraju sa odgovorima i najčešće optiraju za one odgovore za koje drže da su društveno najprihvatljiviji. To je poseban indikator ovdašnje političke kulture. U znanstvenoj perspektivi naprosto moramo računati na taj fenomen.

Također, treba imati u vidu da se javno mnijenje kreira i stvara, nije to tek zbir pojedinačnih mišljenja iznesenih u javnosti. Čini mi se da je jasno ko danas u regionalnom kontekstu, te na principu kojih politika, ima poluge, sredstva i mehanizme kreiranja javnog mnijenja.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Nakon odluke Narodne skupštine o raspisivanju referenduma o Danu Republike Srpske i Odluke Ustavnog suda tog bh. entiteta da vitalni interes Bošnjaka nije povrijeđen, općinske vlasti u Srebrenici najavljuju raspisivanje referenduma o odvajanju Srebrenice iz RS-a.

Ćamil Duraković, načelnik općine Srebrenica, za Al Jazeeru je rekao da će se naredne sedmice održati sastanak predstavnika svih probosanskih stranaka kako bi se dogovorili detalji inicijative o referendumu, a vlasti RS-a su u međuvremenu u Službenom glasniku objavile odluku o referendumu o Danu RS-a i datum njegovog održavanja – 25. septembar.

O ustavnosti takvih odluka, njihovoj impementaciji i mogućim implikacijama razgovarali smo sa pravnim stručnjakom Farisom Vehabovićem, sudijom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

• Iako je Ustavni sud BiH lani ocijenio neustavnim dio Zakona o praznicima RS-a, Ustavni sud RS-a je ipak odobrio odluku Skupštine tog entiteta o održavanju referenduma. Da li je time povrijeđen Ustav BiH i koji je pravni lijek protiv takvog poteza?

- Ako govorimo o pravnom lijeku protiv odluke Ustavnog suda, on ne postoji, a ako govorimo o pravnom lijeku protiv odluke Narodne Skupštine i odluke Ustavnog suda RS-a, naravno da postoji, jer u svakoj državi postoji piramida vlasti - zna se ko je na vrhu piramide i kako se ona spušta.

Dovoditi bilo kojim političkim ili pravnim aktom u pitanje odluku Ustavnog suda je, u najmanju ruku, nepristojno, a u ovom slučaju se upravo to desilo - donesena je politikantska odluka koja zakazuje provođenje referenduma pred lokalne izbore, koja je sračunata na neke čisto predizborne ciljeve. Jer, nema nikakve šanse da ta odluka, kakva ona god bila, ako bi se referendum i proveo, ima bilo kakve validne rezultate. To je i onima koji su raspisali taj referendum više nego jasno.

Po Ustavu ne može nijedan organ preispitivati odluku Ustavnog suda, jer su njegove odluke konačne i obavezujuće. Jedini koji može na neki način, u skladu sa procedurom koja je propisana za takve slučajeve, preispitati svoju odluku je - Ustavni sud. Sve drugo je, ja bih rekao, šuplja priča.

• Referendum je ipak zakazan. Kakve implikacije to može imati po BiH?

- Sasvim sigurno je da bi implikacije mogle biti vrlo značajne, zavisno od reakcija i dokle će ta odluka da „dobaci“, do kog momenta će da živi. Ako bude nešto duže živjela, predstavljat će presedan koji se onda može pretvoriti u pravilo, što je protuustavno. Ali imamo i takvih slučajeva da neke stvari koje su protivustavne, jednostavno ostanu zauvijek takve, čak se prenesu u zakone.

Ako odluka bude kratkog dometa, a sasvim je sigurno da će biti takva, jasno je da će jedna strana u RS-u dobiti više glasova, zbog tenzija koje se bez ikakve potrebe stvaraju. Tako da je to neki mogući kratkoročni rezultat.

Ono što se može desiti je da se udari na same temelj postojanja, BiH i entiteta, da na sto stavi opciju da se sve vrati na staro – na Ustav Republike BiH. 

Dejtonski mirovni sporazum je međunarodni ugovor u kojem je jasno rečeno ko učestvuje u Ankesu 4 - što je ustvari Ustav BiH.  Kada je taj ustav usvajan, jasno je rečeno da se on prihvata pod uslovom da se izvrši. Ako vi, kao jedan od subjekata tog sporazuma, niste spremni da to izvršite, onda nema razloga da druga strana ne kaže: 'OK, nema problema, nećemo ni mi više da učestvujemo u tom sporazumu, hajmo se vratiti na staro stanje, a to je - ponašanje prema Ustavu Republike BiH iz 1992. godine'. Dakle, to je jedna vrlo opasna igra, koju neki ljudi iz RS-a igraju, koja dovodi u pitanje opstanak i BiH i entiteta.

• Šta bi se konkretno desilo ukoliko bi do toga došlo?

- Moja pretpostavka je da je politička odluka u svrhu izbornih ciljeva, ali je to naivna politika. To ne može niko implementirati, to je kao da sada predsjednik SAD-a raspiše referendum jer mu se ne sviđa odluka Ustavnog suda.

• Kao reakciju na Odluku Ustavnog suda RS-a sad imamo situaciju da općinske vlasti Srebrenice najavljuju sastanak o inicijativi za referendum o izdvajanju tog gradića iz RS-a. Da li je moguće to provesti?

- To je tuk na utuk. Mislim kad se stvari počnu kotrljati nizbrdo, onda je sve moguće, da se izdvaja ova općina, pa druga, da se ratuje, na kraju krajeva. Čisto sumnjam da bilo ko to želi, prema tome, to su samo posljedice odluke o kojoj smo govorili i završit će na isti način kao najavljeni referendum, ako se ikako i sprovede.

Treba naglasiti da je u BiH nemoguće održati bilo kakav referendum. Ne postoji riječ referendum ni u jednom od njegovih 12 članova Ustava BiH, pa ni u aneksima. Dakle, referendum kao mogućnost po Ustavu nije utvrđen, to je vrlo jasno, to je protuustavna kategorija. Ustavom RS-a, ustavom dejtonskog entiteta, jasno je regulisano koja je teritorijalna organizacija RS-a, i  po njemu to nije moguće.

Referendum je moguće sprovesti samo u smislu da se organizira glasanje, ali je nemoguće sprovesti samu odluku. To je apsolutno neprovodivo. To je u istoj ravni.

• Da li će, po inerciji, doći do zahtjeva za izdvajanje drugih općina, pa i entiteta iz državnog okvira?

- Znate šta je onda to? To je - rat. Između ostalog, tako ratovi počinju - da se neustavna odluka silom sprovodi.  

Da li je, po Vašem mišljenju, moguć takav scenarij?

- Neće do toga doći. Mislim da su se ovi samo malo previše zaigrali pred izbore. Shvatio bih da se radi o opštim izborima, ali su u pitanju tek lokalni.

• Imate li informaciju kako međunarodna zajednica gleda na sve ovo?

Oni će izdavati saopštenja, i to je to.

Ovo je jedna vrlo komplikovana, a u suštini vrlo jednostavna situacija - svako treba da radi svoj posao, od tužilaštva, Ustavnog suda, pa nadalje. Dakle, da se utvrdi ko je odgovoran za ovo, ko krši prava konstitutivnih naroda, ko krši Dejtonski ustav, ko pravi diskriminaciju ljudi po etničkoj osnovi... Neka svako radi svoj posao, ali čestito i pošteno, i sve će biti uredu.

Nonsens je da se referendum provodi prije nego je preispitana odluka Ustavnog suda, a zahtjev za preispitivanje je podnijela Narodna skupština. Jedino ko može sad reći da odluka Ustavnog suda nije provedena u skladu sa rokovima, to je Ustavni sud i i on će to uraditi, u to nema nikakve sumnje.

Izvor: Al Jazeera

Pripremila: Snježana Mulić-Softić

"Ovo je udar na državu. Situacija je vrlo ozbiljna", ovo je prva reakcija stručnjaka za političku komunikaciju Adisa Hasakovića na spomen referenduma u bh. entitetu Republika Srpska.

Osim što se tim potezom, kako kaže, negira Ustav Bosne i Hercegovine i krši Dejtonski sporazum, već su bitno narušeni ukupni odnosi RS-u i u cijeloj državi te cjelokupan demokratski sistem.

Hasaković kaže da je već sada, a slijedom prethodnih događaja, sasvim jasno da se najavljeni referendum neće provesti u demokratskoj atmosferi, jer "svi građani neće imati jednako pravo da slobodno i bez vanjskih uticaja, u ovom slučaju straha i zastrašivanja, mogu izvršiti svoje građansko pravo i obavezu da biraju i da budu birani".

"U pitanje je doveden legitimitet, a vjerovatno i legalitet izbora u tom entitetu. Referendum se održava samo sedmicu prije izbora, a to bitno utječe na glavni preduvjet za održavanja demokratskih izbora. Bitno je narušen izborni demokratski proces, ", kaže sagovornik Al Jazeere i pita se šta će se desiti s onim građanima koji ne izađu na referendum, pogotovo stoga što je predsjednik RS-a Milorad Dodik poručio Bošnjacima u tom entitetu da "neće imati budućnost ako ne budu glasali".

Krajnji cilj - osamostaljenje RS-a

"Nesagledive su posljedice čina održavanja referenduma o Danu RS-a. Situacija koja može nastati nakon ovog čina krajnje je opasna i nepredvidiva. Ona direktno ugrožava mir u regiji, ali je i ozbiljna prijetnja miru u Evropi.

 Odgovornost za provedbu ne samo predizborne kampanje, već i cijelog izbornog procesa na predstojećim lokalnim izborima, već sada postoji. 

Po mom mišljenju, ovdje je na potezu Vijeće za provedbu mira", kaže Hasaković, dodajući kako je krajnji cilj referenduma u vezi Dana RS-a, ustvari, osamostaljenje RS-a i podjela Bosne i Hercegovine.

Neshvatljivo mu je, kaže, da prije PIC-a i Ureda visokog predstavnika, nisu reagirale demokratske institucije Bosne i Hercegovine, počevši od Predsjedništva i Parlamentartne skupštine Bosne i Hercegovine, preko Vlade entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, vlada kantona, predstavnika općina...

"Šta je s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, Tužilaštvom Bosne i Hercegovine? Gdje su sve te silne nevladine organizacije, koje tvrde da su jedan od stubova demokratije i koje predstavljaju interese građana? Ovo je udar na državu, direktno je ugrožen njen ustavni poredak i demokratski sistem. PIC će vjerovatno reagovati, ali kada i kako?"

Moguće sve opcije

"Već duže vrijeme PIC, 'zbog mira u kući' i zbog izdvajanja mišljenja jedne zemlje članice u Vijeću, nastoji svoje odluke postići konsenzusom i pri tom, po mom mišljenju, ne reagira adekvatno i u skladu s očuvanjem i zaštitom dosadašnjih demokratskih postignuća koja su mukotrpno izgrađena, odnosno demokratskog sistema u Bosni i Hercegovini, pa i Dejtonskog sporazuma. Ne znam koliko dugo će to ići tako, ali ovdje više konsenzus kao način donošenja odluka ne daje rezultate", kaže Hasaković.

Veli da ne zna hoće li će OHR reagirati u skladu s ozbiljnošću problema.

"Eventualno nereagiranje OHR-a i specijalnog predstavnika Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu u tom smislu bi ujedno značilo i javno priznanje prestanka važenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a onda su, realno posmatarano, sve opcije moguće", zaključuje Hasaković.

Referendum o Danu RS-a zakazan je za 25. septembar, sedam dana uoči održavanja lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Ne jenjava rasprava o najavi referenduma u Republici Srpskoj o danu tog bh. entiteta, niti njegov predsjednik Milorad Dodik popušta pred tim raspravama i verbalnim "pritiscima" koje odašilju neke političke stranke, strane diplomate i međunarodna zajednica. Dodik je izričit - bez obzira na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti provođenja referenduma, izjašnjavanje u RS-u će biti održano 25. septembra ove godine.

Kao kontramjeru, bošnjački predstavnici vlasti u Srebrenici najavili su raspravu o održavanju referenduma na kojem bi se izjašnjavalo o otcjepljenju tog gradića iz RS-a, a s idejom o referendumu javilo se i Udruženje "Žena-žrtva rata", koje traži izjašnjavanje za cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu, bez entiteta.

O situaciji u kojoj se našla Bosna i Hercegovina mjesec i po pred lokalne izbore, a koja na mahove podsjeća na onu iz 1992. godine, razgovarali smo sa Srđanom Šušnicom, pravnikom i kulturologom iz Banje Luke.

• Zbog najavljenog referenduma, neki građani su u strahu od ponovnih izbijanja sukoba, pogotovo stoga što pravni stručnjaci izjavljuju da se njegovi eventualni rezultati ne mogu provesti bez upotrebe sile. S druge strane, postoje oni koji čitavu ovu priču iščitavaju kao politički marketing pred naredne izbore u Bosni i Hercegovini.  Da li se radi samo o tome i dokle sežu granice kada je u pitanju politička propaganda?

- U ovakvoj Bosni zamrznutog konflikta teško je odvojiti tenzije koji su rezultat političkog marketinga od njihovih dugoročnih posljedica, ili, pak, nosilaca i njihovih političkih interesa. Referendum i kontrareferendum su definitivno sredstvo proizvođenja tenzija u cilju osvajanja vlasti na izborima za obje trenutno vladajuće vrhuške. I političari u Stranci demokratske akcije, i oni u Savezu nezavisnih socijaldemokrata, trebaju ovakve međuetničke tenzije, jer bez njih ishodi izbora su im neizvjesni, a to sebi ne smiju priuštiti.

I ne bi me čudilo da su ovi potezi unaprijed dogovoreni između Bakira [Izetbegovića] i Dodika i njihovih administrativno-stranačkih, porodično-zavičajnih i tajkunskih hobotnica. Obje vrhuške imaju mnogo toga za izgubiti i ne žele se kockati.

Pa, jesu li i takozvani Srbi i takozvani Bošnjaci u oba entiteta svjesni koliko milijardi su i jedni i drugi popljačkali i iznijeli iz Bosne? Pa, jedina razlika između koruptivnih struktura SNSD-a i SDA je u tome što koriste usluge i mitomanske narative dvije različite religijsko-crkvene mafije i što opljačkani novac sklanjaju u dva različita bankarsko-politička režima, takozvani Srbi u Rusiji, a takozvani Bošnjaci u Turskoj. Smatram da za međusobne odnose ovih dviju mafijaških hobotnica nije nevažno ni ovo geopolitičko približavanje Rusije i Turske.

No, ja bih, ipak, rekao da se Dodiku više ljulja stolica nego Bakiru [Izetbegoviću], pa smatram da ipak Dodiku i SNSD-u ta referendumska priča sada više treba nego SDA. Dodik balansira rizicima koji dolaze što iz bh. pravosuđa, što iz izborne baze u RS-u, i njemu je od životne važnosti da građanima RS-a svakodnevno pere mozak ultranacionalističkim mitovima, "srpskim neprijateljima" i namišljenom samostalnošću RS-a.

'Diletantska odluka' u Srebrenici

Na to ima uticaja i centralizovanije uređenje i politička scena u RS-u, pa se gubitak vlasti u nekoliko većih opština u RS-u više osjeti na entitetskom nivou, dočim se u Federaciji Bosne i Hercegovine taj gubitak amortizuje kroz kantonalne nivoe vlasti. Na kraju krajeva, Dodik se sa referendumom poigrava - što retorički, što institucionalno - zadnjih pet godina. Bez ovih referendumskih i drugih ultranacionalizmom obojenih tenzija, ovaj kriminalni režim u RS-u bi definitivno gubio izbore i u Banjoj Luci, i u mnogim drugim opštinama.

S druge strane, sama ideja da se organizuje kontrareferendum u Srebrenici je diletantska i vidi se da ne dolazi od ozbiljnih državnika, koji imaju viziju i osjećaj državničke odgovornosti, niti je dio neke strategije, već je nekontorlisano blebetanje političkih diletanata i mafijaša, koji zlorabe žrtvu i muku svojih građana da se bogate i ubiru političke poene. To je postalo vulgarno i ogavno. Mogao se osmisliti 101 drugačiji odgovor koji bi imao državničku notu i odmah polučio efekte, ali za tako nešto potrebna je inteligencija i mnogo predanog političkog rada i etike. Da je vrhuška u Sarajevu iole inteligentnija, manje koruptivna, državničkija i etičkija, ovakvo entitetsko uređenje Bosne i Hercegovine, a i RS-a zajedno s njom, odavno bi bilo stvar prošlosti. No vrhuška, izgleda, za to nema vremena, zaokupljena je pljačkom i uzurpacijom vlasti i javnih dobara.

Najveća kratkoročna opasnost od ovog referenduma može biti samo ta da će Dodikova hobotnica ostati na vlasti u najvećim opštinama u RS-u. Ali, dugoročniji rizik krije se u činjenici da svaka predizborna tenzija ostavlja dugoročne posljedice i po unutrašnju stabilnost Bosne i Hercegovine, i po regionalnu stabilnost, a obje su više nego uslovljene geopolitičkim interesima i potezima velikih.

• Šta je stvarni cilj referenduma i da li je on 'domaći' proizvod, ili ima svoje pomagače sa strane?

- Naglasio bih da svaka predizborna međuetnička i ultranacionalistička tenzija u Bosni i Hercegovini, bez obzira koliko se tu radilo o jednokratnom političkom marketingu, ugradi jednu ciglu mržnje i razdora između građana u Bosni i Hercegovini, devastira politički i državnički prostor Bosne i Hercegovine i obezbjeđuje truli status quo sa neizvjesnim posljedicama u budućnosti. Objektivno gledano, nikakav Dodikov potez, ko god da ga podržava i pomaže, ne može dovesti do disolucije Bosne i Hercegovine, ali može dovesti do unutrašnjih sukoba.

Dodik i SNSD, kao, uostalom, gotovo svi nacionalno ostrašćeni političari u RS-u, pa i oni opozicioni, definitivno imaju istu dugoročnu strategiju, a to je strategija odugovlačenja i izmaranja. Dodik radi odličan posao u konstantnom podgrijavanju zamrznutog konflikta, u održavanje trulog statusa quo u Bosni i Hercegovini i u potpunom zaustavljanju Bosne i Hercegovine na putu euroatlantskih integracija. U tome im zdušno pomažu diplomatske i obavještajno-bezbjednosne strukture Rusije i, naravno, vladajuća elita u Srbiji. Naročito onaj još uvijek živi dio srbijanske političke i intelektualne elite koji je stajao iza Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i iza genocida nad nesrbima, a radi zaokruživanja "vjekovnog srpskog grunta".

Te iste snage, uz pomoć Rusije, rehabilituju [Slobodana] Miloševića i skidaju sa sebe svaki vid odgovornosti za zločine i agresiju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i prekrajaju ovu najbližu istoriju. Kao da umivaju Srbiju za neke nove sukobe - naravno, tuđim tijelima, po tuđim gloginjama. Mogu vam reći da su i Dodik i kompletna politička scena u RS-u i Srbiji postali superverzirani za vođenje prikrivene ultrancionalističke kulturne politike, mimikriju, skretanje pažnje i izmaranje protivnika. Opozicija u RS-u se svojom pasivnošću i izlivima patriotizma, rusofilstva ili četništva odlično uklapa u tu strategiju, jer kad Dodik ode, svi će ga zaboraviti a neko drugi će nastaviti sličan put, samo drugim stilom i u drugom kontekstu.

Postoje pokreti kao naprimjer "Pozitivna Srpska" u RS-u i "Treća Srbija" u Srbiji koji se izdaju za neke urbane cool likove, mnogo obrazovane patriote zainteresovane za ekonomski napredak, neutralnost i spremne za saradnju sa drugim etnijama, a ustvari se radi o finansijskim manipulatorima i prikrivenim nacionalistima koje finansira srbijansko-ruski fond "A. M. Gorčakov". Mislim da tragove strategije ne treba tražiti u ovakvim supervrućim događajima kao što je referendum, jer oni imaju sasvim drugu namjenu.

Proruske organizacije u RS-u i naoružavanje

Tragove dugoročne strategije treba tražiti u činjenici da u RS-u trenutno aktivno djeluje preko 50 različitih srpskih ultranacionalističkih organizacija i ekstremističkih grupa, rusofilskih organizacija, fondacija, bratstava i pokreta, koji okupljaju na hiljade simpatizera i članova, od četničkih organizacija i pokreta SNP 1389 do fonda "A. M. Gorčakov".

Prisutno je preko 20 proruskih, a srpskih ultranacionalističkih medija, od Ruske reči i Pravde do Večernjih novosti. Mnogi dolaze iz Srbije, ali ima i orginala iz RS-a. Dobar dio njih se finansira iz tokova novca čiji izvori se mogu pronaći u Srbiji i Rusiji, ili u ruskim fondacijama koje podržavaju rusku diplomatiju, obavještajni rad i interese u inostranstvu. Ili u činjenici da se policija RS-a intezivno naoružava i vatrenim oružjem i komunikaciono-prislušnim uređajima i da su obavještajno-bezbjednosne veze između policije RS-a i Srbije takve da se tu praktično radi o jednoj službi. Najveći investitori u RS-u su Rusija i Srbija, i to u sektoru energetike, telekomunikacija i rudarstva.

Ja, opet, smatram da sve to, zajedno sa predizbornim podgrijavanjem međuetničkih tenzija, još uvijek nije dovoljno za neku veću destabilizaciju Bosne i Hercegovine, ali da li neko može garantovati šta će biti za pet ili deset godina?

Jedna od namjena ovog referenduma jeste i ta da se ispita ozbiljnost, sigurnosni i državnički kapacitet i reakcija elite u Sarajevu. I, naravno, pokazalo se da je njihova reakcija presmiješna. Dijelom zbog njihove očigledne nesposobnosti, a dijelom zbog vlastite koruptivne i kriminalne pozadine i bogaćenja. Očigledan primjer za to su indicije za ozbiljni kriminal glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ili, pak, ono što po Sarajevu radi bračni par Izetbegović. Da se u Sarajevu zaista vodi državnička politika, državni tužilac bio radio svoj posao, a onda odavno ne bi bilo Dodika na sceni, ali ni Bakira, ni Sebije [Izetbegović], ni [Dragana] Čovića, ni [Amira] Zukića i inih.

Elita u SDA bi voljela da presiječe granu na kojoj zajedno sjedi sa Dodikovom i Čovićevom, ali da oni nekako ne padnu. To će teško da bude. Time vrhuška SDA ugrožava budućnost Bosne i Hercegovine, možda i više i dugoročnije nego Dodikovi psihotični izlivi ljubavi prema RS-u i takozvanim Srbima.

No, mislim da su građani u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugdje u Federaciji Bosne i Hercegovine po tom pitanju osvješćeniji i kapacitiraniji nego u Banjoj Luci i RS-u, i to su pokazali kroz proteste i na mnogo drugih načina. Naravno, elita u SDA pokušava i njih sve da sveže u jedinstveni bošnjački tor, kako je Dodik svezao građane RS-a u srpski tor, ali mislim da će taj bračni par na kraju proći kao i par Čaušesku. Jer, to što SDA vrhuška radi Bosni je presramotno i presmiješno i takvim ponašanjem ne mogu se izboriti sa Dodikovom separatističkom i nacionalističkom politikom. I oni su toga svjesni i zato stalno prozivaju Ured visokog predstavnika i ponavljaju mantru da OHR treba da reaguje, jer time skidaju sa sebe političku odgovornost, koja objektivno i isključivo leži na njima, kao političarima koji kažu da su bh. patriote.

• Kako u svemu ovome gledate ulogu međunarodne zajednice, odnosno Vijeća za provedbu mira, koji se, koliko vidimo, po ovom pitanju drži po strani?

- Isto bismo to mogli reći i za glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Obavještajno-bezbjednosnu agenciju, Državnu agencije za istrage i zaštitu... Mislim da se OHR ovdje neće miješati, niti reagovati oficijelnim mjerama koje ima na raspolaganju. Prvo, time bi OHR dao na značaju Dodiku, ali bi i amnestirao vrhušku SDA i institucije Bosne i Hercegovine od njihove političke dužnosti i odgovornosti na uspostavljanju pravne države koja će imati kapacitete da reaguje na kriminalne i protivustavne radnje svih.

Također, [visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin] Inzko nije kapacitet diplomate koji će preuzeti inicijativu i lobirati, on je ovdje na radnoj rehabilitaciji, a s druge strane, PIC neće imati dovoljan pritisak iz SAD-a, niti jednoglasnu podršku svih članica Upravnog odbora za neke ozbiljnije mjere prema Dodiku i vrhuški SNSD-a.

Traženje jednoglasne podrške svih članica PIC-a zahtijeva teško trgovanje i pregovaranje SAD-a sa Rusijom, a mislim da je sada, u jeku američkih izbora, i sa trenutnom geopolitičkom situacijom, to gotovo nemoguće.

Drugim riječima, ako ajnštajnima u Bosni i Hercegovini do sada nije bilo jasno da niko sa strane neće praviti i štititi državu Bosnu i Hercegovinu umjesto bh. političara i građana, neka im to bude jasno sada. I zašto bi neko sa strane štitio državu čiji lideri je pljačkaju, a opljačkano bogatstvo kriju u inostranstvu? Osvijestite se i počnite raditi svoj posao prije nego počnete prozivati druge na odgovornost.

• Da li smatrate da će OHR, osim verbalno, reagirati i na drugi način, odnosno upotrijebiti ovlasti koje ima, i da li, po Vama, trenutna situacija zahtijeva neku vrstu intervencije i kakvu?

- Mislim da situacija zahtijeva hitnu smjenu iskompromitovanog glavnog tužioca te profesionalan i ozbiljan angažman Tužilaštva Bosne i Hercegovine i SIPA-e na momentalnom hapšenju i procesuiranju Dodika, ne zbog referenduma, već zbog silnih afera koje se vuku za njim i njegovom koruptivnom hobotnicom. Sa Dodikom i njegovih 20 igrača u bijegu ili u pritvoru prije ovih izbora nema tog referenduma koji će na izborima spasiti SNSD i njihove satrape. Time će se otvoriti mogućnost za obaranje Vlade RS-a i postavljanje prelazne vlade do novih redovnih izbora, ili do promjene zakona i vanrednih izbora.

OHR i međunarodni faktori bi tu trebali dati forenzičku i krivičnopravno pomoć bh. mehanizmima pravne države i umanjiti štetni medijski i diplomatski uticaj Rusije. A to znači i osigurati da srpski ekstremisti i proruski trabanti u RS-u i Bosni i Hercegovini ne proizvedu neko nasilje zbog Dodikovog hapšenja ili, pak, bijega iz zemlje. Sve ostale paušalne intervencije, odlaganja i retorička nadmudrivanja su protiv interesa građana i države Bosne i Hercegovine.

Dodikove avanture

S druge strane, situacija je takva da od građana RS-a traži veliku mudrost, a ta mudrost bi značila da građani u što većem broju bojkotuju i ignorišu ovaj i sve druge slične referendume koje im podmeće korumpirana elita. Ovim refrendumom SNSD-ova nacionalistička politika želi uvući građane u svoje kriminalne i nepotrebne odluke i time kolektivizirati nešto što je politički hir i koruptivni interes pojedinaca.

Ljudi koji sebe doživljavaju kao Srbe treba da znaju da će učestvovanjem u Dodikovim avanturama na svoja pleća navući još jedan teret pogrešnih političkih odluka koje su ih itekako koštale u bliskoj prošlosti. Time će se poistovjetiti sa jednim zločinačkim i pljačkaškim režimom i sami sebe targetirati za tuđ račun. Žalosno je da je i opozicija u RS-u pristala na tu igru. Kolektiviziranje jedne takve, u suštini stupidne, odluke neminovno vodi ka kolektivitziranju odgovornosti za sve buduće posljedice takve odluke. Da li građani u RS-u žele takav teret staviti na živote i budućnost svoje djece?

Izvor: Al Jazeera

(Napomena: Intervju je rađen pismenim putem)

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Republika Srpska je izašla iz Daytona onog trenutka kada je Narodna skupština tog bh. entiteta donijela doluku o referendumu, a koja se odnosila na rad državnog sudstva i tužilaštva, kaže dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i autor više knjiga i naučnih radova iz oblasti geopolitike, a u vezi novog feferenduma, kojeg vlasti u RS-u najavljuju za septembar.

Šta se sve krije iza pojma referendum, šta će se desiti nakon što bude održan, na koj način i zašto se zaustavljaju eurointegracijski procesi, ali i intergacijski procesi unutar same Bosne i Hercegovine, kakva je uloga bh. političkih elita, a kakva Srbije i drugih stranih sila u egzekuciji Bosne i Hercegovine. Ćurak govori u intervjuu za Al Jazeeru Balkans.

• Najava referenduma u RS-u, pa i kontrareferenduma, koji se najavljuje kako bi se Srebrenica izdvojila iz RS-a, posmatra se i tumači uglavnom na dva načina - ili kao prijetnja miru, ili kao politički marketing uoči predstojećih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. O čemu se tu, zaista, radi?

- Najjednostavniji odgovor smiješta ovu ujdurmu oko referenduma u sferu političkog marketinga uoči lokalnih oktobarskih izbora. Nema nikakve sumnje da će Milorad Dodik, Savez nezavisnih socijaldemokrata i koalicioni partneri eventualnom provedbom referenduma netom pred komunalne izbore profitirati i u značajnoj mjeri neutralizirati loše rezultate njihove aktualne vlasti u RS-u. Također, stranke okupljene oko ideje da Ćamil Duraković ponovo bude načelnik općine Srebrenica homogenizirat će biračko tijelo iznuđenom, reaktivnom idejom o lokalnom referendumu za izdvajanje Srebrenice iz RS-a. Ipak, ta očiglednost nije dovoljna za stvarno i suštinsko razumijevanje političkih namjera Dodika i njegovog anahronog nacionalističkog gremija.

Da je u pitanju samo i samo predizborno osnaživanje SNSD-a, ne bi srpska opozicija u RS-u unisono i jedinstveno podržala referendum i de facto, sa stanovišta političkog marketinga, sebi zabila nož u leđa, slabeći svoje izborne šanse na narednim lokalnim izborima. Zato najavljeni referendum u RS-u moramo motriti i u nekom drugom ključu, jer zašto bi neko ko pokušava već godinama oduzeti vlast Dodiku (opozicija predvođena Srpskom demokratskom strankom) unaprijed pristao na lošiji izborni rezultat od očekivanog, a to će se najvjerovatnije desiti ako dođe do referenduma, koji će ojačati poziciju aktualnih banjalučkih vlastodržaca pred oktobarsku provjeru narodne volje.

To implicira drugu narav referenduma i upućuje nas na stratešku dimenziju najavljenog srpskog plebiscita - kako za srpsku političku elitu u RS-u, tako i za vladajuću političku garnituru u Srbiji. Ako imamo u vidu taj strateški momenat, onda se ne smije nasjesti na lapidarnu retoriku kojom se sam referendum, u režiji onih koji ga organiziraju, minimizira i relativizira, svodeći ga na "praznik demokratije", zbog kojega ne treba "dizati frku", dževu, zvati u pomoć međunarodnu zajednicu i slično. Iako se ništa bitno neće promijeniti u životima ljudi dan poslije, benigna deskripcija antiustavnog referenduma upravo ima za cilj sakriti njegovu intencionalnu malignost - dugotrajni i nezaustavljivi rast kancera u ionako bolesnom tijelu Bosne i Hercegovine.

• Šta je, onda u pitanju? Kakva strategija stoji iza referenduma i koje ona implikacije nosi sa sobom?

- Sami čin referendumskog glasanja i eventualni izlazak velikog broja građana RS-a na taj nesupsidijarni referendum već označava novu klicu stare secesijske strategije, koja je ponovo izvađena iz ladica i poprima formu političke akcije. Naprosto, bez obzira na sva nastojanja međunarodne zajednice da se Dejtonski sporazum čita, interpretira i realizira u integracijskom ključu, strateška odluka Narodne skupštine RS-a, ispoljena kroz rezolucijske akte o antidejtonskim referendumima, je da se Dayton čita, interpretira i realizira u dezintegracijskom ključu. Ovaj referendum smjera ka stvaranju snažnog političkosimboličkog kapitala s ciljem da se zaustave integracijski procesi unutar Bosne i Hercegovine, a koji se doimaju nužnim u novoj fazi eurointegracijskih politika.

Dodikov cilj je da sa referendumom uspije kao što je uspio i s Mehanizmom koordinacije - prateći Srbiju, ići ka Evropskoj uniji, ali tako da Bosna i Hercegovina i dalje bude ispražnjena od bilo kakvog državnog sadržaja. Istovremeno, propadne li putovanje Srbije na Zapad, uvijek se može, i na krilima organiziranih i neorganiziranih antizapadnih referenduma, potražiti pomoć od majčice Rusije.

Ono o čemu možda sami organizatori referenduma ne vode računa je da bi mogli upasti u veliku grešku - Dodik je svu svoju političku egzistenciju zasnovao na tome da se treba držati Daytona i uspio se lukavstvom političkog uma svijetu "prodati" kao dejtonofiličar, iako svih ovih godina upravo on najviše krši Dayton. S najavljenim referendumom, Dodik gubi moć političke reprezentacije zasnovane na afirmaciji Dejtonskog sporazuma i u međunarodnim krugovima (američka administracija je to jasno prepoznala) biva markiran kao egzekutor Bosne i Hercegovine u dejtonskom periodu, najdosljedniji sljedbenik ratne politike SDS-a.

• Upravo je referendum antidejtonska kategorija...

- Antidejtonska, par excellence! Predsjednik RS-a, ustvari, referendumom gubi pokriće za višegodišnju mantru da ne smije nikad doći do bilo kakve promjene Dejtonskog sporazuma, izuzev one koja vodi raspadu zemlje. De facto, kada je Narodna skupština RS-a donijela odluku o referendumu, a koja se odnosila na rad državnog sudstva i tužilaštva, RS je izašao iz Daytona! Tim činom je Narodna skupština RS-a stvorila pretpostavke za jednu zbiljsku unutrašnju transformaciju Bosne i Hercegovine u korist svih njenih građana. Ali, to se nije desilo i neće se desiti, zato što međunarodna zajednica već dugo zbiljski ne učestvuje u izgradnji Bosne i Hercegovine kao ozbiljne političke jedinice, već je tretira kao anarhični prostor, koji nastanjuju etnička plemena. Kada pogledamo politički profil većine naših relevantnih stranaka, možda je i razumljiva ta izdajnička platforma sa koje djeluju internacionalni birokrati, mada bi baš to trebao biti razlog da međunarodna zajednica predano radi na ispunjavanju svog mandata.

Ovako, možda je Dodikov najveći trijumf - da je izgradio politički ambijent u kojem je svaka odluka međunarodne zajednice na neki način isprazna. Mogu uvaženi članovi PIC-a [Vijeće za provedbu mira u Bosni i Hercegovini] slati prijeteće poruke, mogu čak i privesti osumnjičenog, ali bez snažnog institucionalnog mandatskog djelovanja rezultat referenduma bit će nova politička činjenica koju će vlast u RS-u snažno kapitalizirati, ne vodeći računa o mogućoj provali nasilja. Volio bih da griješim, da nas sad OHR [Ured visokog predstavnika] iznenadi nekim nevjerovatnim pristupom u korist građana Bosne i Hercegovine i u korist države kao uspješnog servisa svojih građana, ali "daj Bože šćeri da te paša uzme".

• U slučaju da se referendum održi, pa i bez obzira na činjenicu da je neprovediv, šta će se zaista desiti na terenu?

- Mi moramo prestati upadati u zamku nekih opetovanih političkih ideja - kao odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su obavezujuće, ne trebaju se propitivati, već provoditi.... Mi zaboravljamo da živimo unutar jednog dejtonskog skeletona, u kojemu nemamo vladavinu zakona, nego vladavinu ljudi. Zakon je obesmišljen i mi imamo jedan trajno neobavezujući Ustav, imamo Ustavni sud koji nema snage svoju svrhu prostrijeti po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer ovo nije prva odluka tog suda koja je ignorirana. Vjerovatno će se nastaviti jedna vrsta unutrašnje anarhije, neće se, naravno, ništa dramatično desiti u životima ljudi narednog jutra, ali ko zna... Pandorina kutija se zna otvoriti i bez intencionalnog subjekta. Nasilje zna poprimiti skrivalačke forme.

Mislim da je Dodik bio zatečen najavom bošnjačkih političara iz RS-a o organizaciji lokalnih referenduma i sad se, po sistemu spojenih posuda, može desiti da neki hrvatski politički faktor (potpuno je nevažno u smislu proizvođenja krize je li relevantan ili ne) odluči za, naprimjer, Posavinu, područje koje je bilo poljoprivredno razvijeno, gdje je živio vrijedni hrvatski narod, a koji je protjeran sa svojih ognjišta, zatražiti referendum, recimo o  izdvajanju Dervente iz RS-a... Mi ulazimo u fazu nestabilnosti, u fazu kada se stvarna pitanja javnih politika, koja bi se trebala rješavati na najbolji zakonski način, ponovno mogla biti gurnuta ustranu, a da kao glavna isplivaju simbolička pitanja koja su kod preddemokratskih naroda i njihovih nepristojnih uskogrudih kvazielita, pitanja života i smrti. U takvom ambijentu nestabilnost i nepovjerenje se povećavaju. Zato plediram da međunarodna zajednica, ako joj je stalo da se dostignuti stepen mira održi i poveća, osnaži mirovne snage u Bosni i Hercegovini.

• Može li se desiti da se odluke referenduma provedu, odnosno da takav jedan presedan postane pravilo, pa onda ovakav jedan 'mali' referendum postane legalna platforma za organiziranje nekog većeg, naprimjer onog za izdvajanje RS-a iz Bosne i Hercegovine?

- Sa stanovišta unutrašnjeg političkog života u RS-u, taj referendum generalno neće ništa promijeniti, jer se taj dan ionako slavi kao Dan RS-a. Ovo je samo jedna vrsta pokušaja premoćne političke verifikacije toga što već imamo, ali moramo razmišljati o implikacijama toga, da je to neminovno nova punktna tačka, od koje, na snažnoj homogenizirajućoj nacionalnoj osnovi, počinju slijedeći procesi umaranja Bosne i Hercegovine, s ciljem da se država ogadi dovoljnoj većini kako bi konačno iskliznula iz historije. Ja vjerujem da su sljedeće faze te politike, prije secesije, dugotrajno usmjerene na daljnje obesmišljavanje bilo kakve političke svrhe na državnom nivou. Znači da je ključna tendencija zbiljsko prodavanje ideje kako je Bosna i Hercegovina samo i samo mehanički zbir dva entiteta, da Bosna i Hercegovina nikad nije bila prije dejtonske Bosne i Hercegovine i da sada samo voljom dva asimetrična entiteta ona nastavlja živjeti.

Nažalost, Mehanizam koordinacije je potvrda tog entitetsko-kantonalnog ključa i ja se s punim prezirom odnosim prema svim onim politikama u Bosni i Hercegovini, ma kako one sebe nominalno zvale, a koje su pristale na ovakvu nedostojnu imaginaciju države kao što je Mehanizam koordinacije, koji je ispraznio državu od bilo kakve državne supstance, više nego što je to ovaj referendum koji je najavljen u RS-u.

Mehanizmom koordinacije svaki dio teritorije BiH proglašen je državom i sad imate situaciju u kojoj se Mehanizam koordinacije u potpunosti čita s idejama organiziranja raznih referenduma. Jer, zaboga, budimo ironični u svojoj nemoći, ako 194 čovjeka trebaju konsenzusom donijeti odluku o projektu evropske podrške sadnicama šljiva u Laktašima, kako to da drugačije tumače entiteti, općine i drugi nivoi vlasti  nego da su države, barem u dejtonskom smislu te riječi. Ono što se zaboravlja u analizi političkog prezenta je spora promjena ideje moći, trijumf regresivnih ideja, pa iako je teško to prihvatiti, mi smo svjedoci pobjede feudalnih političkih ideja uređenja države na svim našim stranama. U ovom trenutku vi imate na desetine lokalnih političara feudalaca koji kad kažu država misle na svoj travnički, zenički, banjalučki, zapadnohercegovački, sarajevski... feud. To su, također, raščaravajuće implikacije ovog referenduma.

• Ko je najveći krivac što se ideja o referendumu nije sasjekla u korijenu?

- Ja mislim da je krivo odsustvo integrirajućeg bh. političkog faktora. Dakle, da se ne lažemo, nema nikakve sumnje da je politički koncept stranaka koje se zovu probosanske, uglavnom etnonacionalni, redukcionističko-teritorijalni i da stvarna autentična ideja koja objedinjuje sve građane Bosne i Hercegovine ne postoji. I kada postoji, ona biva zgažena logikom dejtonske države, koja je porazila, primjera radi, bosanskohercegovačku ljevicu. To je glavni razlog što su svi politički akteri, zbog kalkulacija, unaprijed i stvarno (zanemarimo mimikriju), odustali od ideje da je moguć bilo kakav integrativni bh. koncept. Pa, ako unaprijed od toga odustanete, naravno da se ništa od integracija neće ni desiti.

Zamislite da ste već od 1995. godine imali stranku koja je bez ikakvih kalkulacija insistirala na ideji koja je s onu stranu bilo kakve dejtonske paradigme, koja je naprosto bazirana na drugačijem načinu političkog oblikovanja i da je 20 godina odbijala da uđe u vlast - tako bi stvorila neku kritičku antidejtonsku, građansku biračku volju da se stanje mijenja. Ali, to više nije moguće, jer se svaka takva ideja sada proglašava bošnjačkom i i unitarističkom, a takvoj atmosferi su doprinijele bošnjačke političke stranke, koje su od političkog građanstva udaljene baš onoliko koliko ga javno zagovaraju, dakle, ne mogu se sresti ni u putu. Tu prepoznajem jednu od ključnih remetilačkih tačaka našeg zajedničkog bh. neuspjeha. Druga je nacionalistička Srbija, koja je, ustvari, pravi remetilački faktor, trajna nemogućnost da Bosna i Hercegovina bude.

Znate, izaziva gađenje ova perverzna proizvodnja Aleksandra Vučića mirovnjakom, ova prodaja mirovne magle koju premijer Srbije pušta po regionu, pri čemu se zanemaruje očigledna nacionalistička strategija skovana u obavještajno-diplomatskoj mreži - hajdemo mi proglasiti sebe mirovnjacima tako što ćemo zaustaviti suočavanje s prošlošću, nastaviti kulturu poricanja, a od Aleksandra ćemo napraviti Ghandija. I vidimo da je svijet to popušio, da je Srbija to popušila, da zvanični Beograd vrvi od mirovne kulture koja ne priznaje genocid, masovne zločine, trice i kučine u nekoj tamo Bosni... Prema meni je Srbija i dalje glavni remetilački faktor, jer RS tretira kao ratni plijen. Treći faktor je međunarodna zajednica. Naravno, ima tu i drugih faktora, i Hrvatska ima svoju, uzročno-posljedično, inkriminirajuću ulogu, kao i regresivni i nazadni politički islam.

• Hoće li reagirati visoki predstavnik, odnosno PIC, kojem  je glavni zadatak provedba mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini?

- [Visoki predstabnik Valentin] Inzko je jedna onemoćala samo i samo retorička figura. Najviše što bi on mogao uraditi je da, budući da, kao kulturan čovjek, voli obilaziti izložbe, organizira i neku izložbu o ovom referendumu. Naprosto, to je neki njegov maksimum, politička instalacija. Naravno, za tu nemoć, prije svega, kriv je Zapad. Zašto? Rusija je u vremenu Jelcina [Borisa, bivšeg predsjednika Ruske Federacije] i Kozirjeva [Andreja, bivšeg ministra vanjskih poslova Ruske Federacije] naprosto bila odani dio međunarodne zajednice u smislu njene pozitivne uloge u Bosni i Hercegovini. Konsenzusom su prolazile sve ključne ideje. To je bilo vrijeme u kojem je međunarodna zajednica mogla uraditi sve ono što sada ne može, ali nije radila. Dakle, ono što joj je mandat - ojačavanje države, jasno tumačenje Daytona, ne kao slova, kako to kaže Dodik, nego duha, jer je intencija Daytona da on bude promijenjen radi izgradnje samoodržive političke zajednice... i ništa se po tom pitanju nije relevantno radilo. Donesene su mnoge bitne odluke, koje su bez ikakvog otpora usvojene, a to nam govori da su mnogo krupnije odluke mogle biti donesene. A sada godinama imamo situaciju da Rusija naprosto to blokira.

Sad, opet s malo ironije, imate situaciju da su brat [predsjednik Turske Recep Tayyip] Erdogan i brat [predsjednik Rusije Vladimir] Putin postali veliki ahbabi. Baš me čudi da se prijateljske relacije između zvaničnog Sarajeva i zvanične Ankare ne mogu iskoristiti da se Putinov utjecaj u RS-u iskoristi tako da ne dođe do referenduma. Objektivno, Inzko teško da može šta pametno uraditi. On je sada više glasnogovornik nego donositelj odluka. On hoće nekako reagirati, ali više kroz korištenje mreže osobnih veza, kako bi velike internacionalne ribe izvršile pritisak na Vučića i Dodika da eventualno ne dođe do referenduma. Ali, to je samo gašenje vatre. Ne može Bosna i Hercegovina tako funkcionirati do vječnosti, to nije ništa.

• Kako onda Bosna i Hercegovina može izaći iz ove krize?

- Smatram da, kao što sam već rekao, ponovo treba ojačati mirovne snage u Bosni i Hercegovini. To je za Evropsku uniju jedna vrsta dara s neba, da pokaže da može upravljati eventualnim krizama u Evropi, da pošalje poruku da joj je stalo do mira i stabilnosti, da neće dozvoliti obnovu nasilja, da shvata ovakve ideje poput referenduma, pa ma kako se one benigno predstavljale, kao prijetnju miru i stabilnosti. I, na kraju, to bi bilo ponovo jedna poruka političkim elitama - okanite se ćorava posla, mi nećemo dozvoliti da se Bosna i Hercegovina raspadne.

Ali, opet se bojim da od toga nema ništa. Problem s nasiljem je što on može izbiti kada vi i ne vidite da su se inducirali potrebni elementi za to. Nasilje može izbiti neočekivano i onda ga je vrlo teško zaustaviti. Sada, ako to međunarodna zajednica nema u vidu, onda ne smijemo odustati od one interpretacije da bi, zbog narasle protivrječnosti u Bosni i Hercegovini, nekim faktorima koji razmišljaju samo na nivou realističke politike, možda bilo najlakše da konačno neko pobijedi u Bosni i Hercegovini.

Ja se duboko grozim takvog razmišljanja, koje ima svoje suflere i u međunarodnoj zajednici i na domaćoj sceni, i da neće doći do stvaranja uvjeta koji će dovesti do izbijanja nasilja i zaustavljanja pionirskih procesa pomirenja i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini.

• Kada ste spomenuli neiskorištene prilike s Ankarom, i inače zbližavanje Turske i Rusije, kad se to desilo, u šali sam rekla: 'E, sada će se i Bošnjaci pomiriti sa Srbima...'

- Vidite, to što ste rekli kao šalu, to u nekim geostrateškim tumačenjima uopće nije šala, jer mi prisustvujemo jednoj velikoj bici za duše - da li će region zapadnog Balkana postati dio zapadne civilizacije, ili dio pravoslavno-islamske civilizacije.

• Koliko je sve veći utjecaj Rusije na Balkanu prijetnja za proevropske i proatlantske tendencije Bosne i Hercegovine?

- To je ono što se potcjenjuje, to Zapad, sa svojim normativističkim, institucionalističkim pristupom krizi, ne vidi baš kao veliku opasnost. Nedavno je kineski predsjednik poslao poruku o kinesko-ruskom savezništvu, dakle, moguća je jedna nova geopolitička šahovska tabla, u kojoj mi, kao mali i nebitni, ali koji smo skloni proizvodnji kriza, možemo biti ta neka vrsta pijuna koji će se žrtvovati. Na koji način?

Ja mislim da je u interesu svih građana Bosne i Hercegovine da ona postane dio zapadnog transatlantskog svijeta, svijeta procedura i zakonitosti, a ne svijeta orijentalnih despotija... Ono što ja nisam siguran - nisam siguran u ketmensku poziciju bh. političara, čije javno zagovaranje eurointegracija ne mora značiti iskrenu favorizaciju, to me zabrinjava. Ako imate jednu politiku koja pravi potpuno iracionalnu ovisnost od Ankare, koja de facto nekim čudnim porukama denacionalizira bošnjačku nacionalnu vertikalu kroz historiju, nisam siguran, kada bi Moskva i Ankara donijele odluku o utemeljenju velikog, novog, snažnog savezništva, da tu ideju na mikroplanu ne bi prigrlili neki bošnjački i srpski političari. Znate, to je lakši svijet - nema baš teških procedura, nema zakonitosti, nema ispunjavanja tehničkih uvjeta, kao što insistira dosadni Brisel, čemu transparentnost i tako to. Nemojte potcjenjivati ovo što sam rekao, čak mislim da u pozadini mnogih otpora europeizaciji Bosne i Hercegovine stoji upravo ovo.

• Šta će se desiti nakon 25. septembra, kada je zakazan referendum u RS-u?

- Ja ne bih potcijenio ozbiljne negativne posljedice. Politički akteri u Bosni i Hercegovini su inducirali mržnju - ja hodam po cijeloj Bosni i Hercegovini i držim radionice o pomirenju, od Nevesinja do Krajine, i vidim koliko ima sjajnih malih ljudi kojima je puna kapa ove političke retorike koja samo zaziva nasilje, ali ogroman je broj ljudi kojima je u interesu obnova nasilja. Znate ko su najveći inicijatori nasilja? Pa ovi koji organiziraju referendum, a govore: "Pa što se digla tolika prašina, pa to je ništa, to je jedno izjašnjavanje građana kao izraz najšire demokratske volje..."

Upravo su ti ljudi, iza te svoje navodne benigne, pacifističke interpretacije referenduma, najopasniji. Ta jedna vrsta prikrivenog nasilja, to je najopasnije. Opasno je čak i u onoj mjeri u kojoj [premijerka RS-a] Željka Cvijanović vjeruje da je "dizanje frke" nepotrebno, da referendum ne može proizvesti ništa loše. Eto, takve izjave su generatori jednog nasilja koje čuči iza scene, to je nešto što naprosto treba razotkriti. Ako ti ljudi tako misle, ako nisu svjesni te opasnosti, onda se igraju vatrom. Ako misle da je to moguće da se završi na nivou da Dodik prevari opoziciju i na lokalnim izborima dobije puno više nego što je očekivao, da će to biti konačni doseg referenduma i ništa drugo, ja u to ne vjerujem.

• Kada govorite o radionicama o učenju demokratiji - nije li nonsens da mi, koji smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji, a koja je bila primjer svijetu po pitanju suživota, sada o tome učimo na radionicama, dolaze nam strane organizacije da to propagiraju?

- Bivša Jugoslavija je bila ozbiljna mirovna zajednica. Jugoslavija je odmah nakon rata započela velike mirovne geste, kao što su, naprimjer, omladinske radne akcije. To je bila velika i dugotrajna mirovna gesta. Ovdje su izostale simboličke geste velikog pomirenja, jer nacionalnim strankama do toga uopće nije bilo stalo. Međunarodna zajednica je napravila veliku grešku zato što procese pomirenja nije postavila kao svoje ključne strategije odmah nakon rata. Ne, ključno je bilo modernizirati glavne aktere rata, napraviti od njih pristojne političke strukture i evo šta imamo - vječito vraćanje istog. Negativno istog.

Zato što je izostala autentična podrška zbijskom pomirenju, mi smo sada u situaciji da snagom, umijećem i voljom pojedinaca, civilnog društva, nevladinih organizacija, teologa i vjerskih službenika odanih izgradnji povjerenja i pomirenju, ali opet uz podršku nekih međunarodnih faktora, radimo na procesu pomirenja. Gdje je najveća greška? Najveća greška je što ljudi ne shvataju da je proces pomirenja najteži mirovni poduhvat - vi ljude morate motivirati na odgovornu kulturu sjećanja i da zaborave na kulturu poricanja. A mi 20 godina gradimo navodno mir na kulturi poricanja. Pa ne može se tako graditi mir. Recimo, to radi Vučić. Znači, stvarna izgradnja pomirenja zahtijeva da se ljudi suoče sa svojim demonima, da se suoče s tim šta se desilo, da pokušate ljudima koji poriču genocid i ratne zločine, koji poriču ubistva naroda, odgovorno posredovati istinu, ali na način da ti ljudi to prihvataju, a ne da proizvodite još veći jaz među ljudima. A uglavnom u pričama o pomirenju koji tobože preferiraju političari, samo se prave novi jazovi.

Evo primjera: prije nešto više od dvije godine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je s Ujedinjenim narodima usvojilo deklaraciju Dijalog za budućnost. To je neočekivana mirovna gesta Predsjedništva, kojom ono ohrabruje procese pomirenja, da mladi, obrazovanje, kultura... postanu platforme putem kojih će se ljudi bolje upoznavati, putem kojih će uspostavljati dijalog, zbiljski razgovor i raditi na iskrenom pomirenju. To je gesta koju treba podržati.

Novinari su pokazali apsolutnu nezainteresiranost za to, čak i mnogi ne znaju za tu deklaraciju, ali zato su potpune marginalije (naprimjer politički iftari, večere i slično) udarne vijesti. Dalje, sami akteri te deklaracije, članovi Predsjedništva, u svom javnom djelovanju ne rade ono što bi trebali - oni nisu "spustili" tu deklaraciju u svoje stranke, pa tako neki načelnici općina, a koji dolaze iz stranaka članova Predsjedništva države, nisu htjeli svoje općine uključiti u procese pomirenja. Ne može se pomirenje tako graditi, niti upirati prstom uvijek na drugog, da je odgovornost na drugoj strani, a vi razvijati, primjera radi, jednu opaku retradicionalizaciju u Bosni i Hercegovini koja nas želi vratiti u neko vrijeme u kojem, Snježana, imajući u vidu vaš spol, mi ne bismo mogli uopće voditi ovaj razgovor.

Izvor: Al Jazeera

Prva novinarska nagrada "Srđan Aleksić" ove godine bit će dodijeljena Snježani Mulić-Softić, novinarki Al Jazeere Balkans, za seriju tekstova o Romima, njihovoj isključenosti iz društva, diskriminaciji, ali i uspješnosti.

Nju je kandidovalo udruženje “Riječi mira” uz obrazloženje da je riječ o novinarki koja u kontinuitetu, još od vremena rata, piše o običnim ljudima i različitim marginalizovanim grupama, profesionalno i bez senzacionalizma.

Nagrada "Srđan Aleksić" za profesionalo izvještavanje o marginalizovanim i ranjivim grupama u bh. društvu šesti put će se dodijeliti na Međunarodni dan mira, 21. septembra, u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača u Mostaru.

Odlukom petočlanog žirija, druga nagrada je pripala novinarki Vanji Stokić sa portala Etrafika iz Banjaluke, a treća novinarki televizije N1, Anđelki Marković.

Nagradu ustanovile nevladine organizacije

Ove godine je na konkurs za dodjelu nagrada pristiglo ukupno 13 prijedloga nevladinih organizacija, koje su nominovale novinare i emisije za koje su ocijenili da promovišu profesionalno izvještavanje i doprinose afirmaciji društveno odgovornog novinarstva u BiH.

Nominovani su bili Vanja Stevanović, RTV Zenica, emisija “Glas ludila u eteru”, Arnes Grbešić, Ognjen Tešić, Zlata Behram, Aldijana Hadžihajdarević, Ana Kotur, Slađan Tomić i Gorica Bukić.

Nagradu dodjeljuje Mreža za izgradnju mira uz podršku USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services sa partnerima.

Na ovogodišnjoj ceremoniji dodjele nagrada, obratit će se gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, Amra Kazić iz kancelarije Ombudsmena BiH i direktorica projekta PRO-Budućnost Majda Behrem-Stojanov.

Novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” ustanovili su 2010. godine nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banjaluka, Fondacija Cure iz Sarajeva i Udruženje mladih novinara Republike Srpske, a nagrada je 2013. godine postala dijelom Mreže za izgradnju mira BiH.

Izvor: Al Jazeera

Ovogodišnja prva novinarska nagrada "Srđan Aleksić" uručena je u srijedu u Mostaru Snježani Mulić-Softić, novinarki Al Jazeere Balkans iz Sarajeva.

Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu i za razvoj društveno odgovornog novinarstva, a u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost.

Odlukom petočlanog žirija, druga nagrada pripala je novinarki Vanji Stokić sa portala Etrafika iz Banjaluke, a treća novinarki televizije N1 Anđelki Marković, prenosi Fena.

Nagradu dodjeljuje Mreža za izgradnju mira, uz podršku USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services s partnerima.

Zahvalivši na nagradi, Mulić-Softić je kazala kako joj ovo priznanje mnogo znači, istaknuvši kako je ova nagrada podstrek novinarima za dobre priče, ali i podstrek da ne zaborave ljude na marginama.

Uručenje nagrada upriličeno je u Hrvatskom domu "Herceg Stjepan Kosača" u Mostaru, na Međunarodni dan mira.

Novinarsku nagradu "Srđan Aleksić" ustanovili su 2010. godine nevladine organizacije - Helsinški parlament građana Banjaluka, Fondacija Cure iz Sarajeva i Udruženje mladih novinara bh. entiteta Republika Srpska, a nagrada je 2013. godine postala dijelom Mreže za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.

Ove godine na konkurs za dodjelu nagrada "Srđan Aleksić" pristiglo je ukupno 13 prijedloga nevladinih organizacija, koje su nominirale novinare i emisije za koje su ocijenili da promoviraju profesionalno izvještavanje i doprinose afirmaciji društveno odgovornog novinarstva u Bosni i Hercegovini.

Pored ovogodišnjih dobitnica, nominirani su bili i Vanja Stevanović, zatim RTV Zenica, emisija "Glas ludila u eteru", Arnes Grbešić, Ognjen Tešić, Zlata Behram, Aldijana Hadžihajdarević, Ana Kotur, Slađan Tomić i Gorica Bukić.

Izvor: Agencije

Novinarsku nagradu Srđan Aleksić za najbolji rad o marginalizovanim grupama u društvu dobila je novinarka web portala Al Jazeere Balkans Snježana Mulić Softić. 
Nagrađena je za tekst o odbačenosti Roma iz društva.